Prenoseći na papir sva svoja emotivna previranja, a kasnije i slike pejzaža koje su joj se urezale u misli na putovanjima kojih je tokom njenog života bilo mnogo, slikarica Alisa Teletović od jedanaeste godine bojama priča svoju autobiografiju.
Za svoja prva umjetnička djela kaže da su nastajala u momentima kada je imala potrebu da iz sebe „izbaci“ emocije koje su je savladavale u određenim fazama odrastanja.
Kasnije, kao zrelija i iskusnija umjetnica, fokusirala se na pejzaže koji su refleksija njenog doživljaja prirodnih ljepota, sjećanja koja pri tim susretima naviru i nadanja kojima se neizmjerno raduje.
„Unutrašnji svijet čovjeka je toliko bogat i velik, slikam emocije i osjećanja. Rođena sam u Banjaluci, od pete do osamnaeste godine sam živjela u Mostaru, a onda me život vodi u Austriju, pa Australiju i zatim nazad u Bosnu i Hercegovinu. Često se osjećam kao putnica svijeta, a sva ta moja zapažanja i emocije koje se prepliću tokom života, i našeg putovanja, ja sam u nekom momentu slikala “
Ispred vas je mnoštvo započetih radova na kojima dominiraju nijanse zelene. Možete li nam pojasniti šta trenutno radite, a onda i približiti umjetnost kojom se bavite?
Ja sam moderna slikarica figurativnog i ekspresivnog stila, sa dozom apstrakcije. Trenutno radim na ciklusu slika koje prikazuju ljepotu rijeka vidljivu iz ptičije perspektive. Ova inspiracija mi je došla nakon susreta sa izvorom Bunice kod Malog polja. Ta smaragdna zelena, pa cvijeće, a među njima i ljubičice… sve me je to vratilo u djetinjstvo. Po povratku kući ostao mi je taj nagovještaj rijeke, cvijeća, drveća i odsjaj sunca a do izražaja su došli moj mir i sreća u njima. U ovom ciklusu se svodi na unutrašnji mir, gdje se izgubimo i nađemo, gdje smo nezaustavljivi, neustrašivi, sami, a bezuslovno volimo. Ti pejzaži su Nove Nade, nove priče i horizonti koji pozivaju na iscjeljenje, na radost, i sreću postojanja i življenja. Preplavljena emocijama započela sam već ustaljni ritual. Otišla u nabavku materijala, izrezala papire, poredala ih po podu i sa velikom dozom nježnosti počela svoj ritual slikanja. U tom prvobitnom momentu slikanja, važno je osjetiti momenat u kojem slika oživljava, image koji vidim i osjećam unutar sebe. Bitna mi je ta nježnost pokreta. Kada su u pitanju stilovi, radim sve ono što bi tradicionalni akademisti rekli da ne treba da radim. Hrabro koračam stazama kreativnosti. Kombinujem kombinovanu tehniku jer volim da vidim odnos ulja i akrila i šta se dešava kada se oni spoje. Zanima me razgovor tih tehnika, a u radovima koristim i reciklirane stvari. List, cvijet ili komad stakla često su integrisani u slike. Volim osjetiti teksturu, tu hrapavost slike pod rukom, a istovremeno i da mi oči dožive sjaj koji zrači iz njih. Jednostavno želim postići efekat da ljude ostavim bez daha kada pogledaju moj rad i da požele da se izgube u slici istražujući je. Inače svaki ciklus slika odražava moju «slatku borbu» situacije u kojoj se nalazim. Na fakultetu sam slikala strašna lica, koji su bili depresivni, tužni, opaki… u kriku nekom. Poslije poroda sa prvim djetetom dobila sam veliku želju da se vratim sebi i svojoj boji. Krenula sam sa serijom slika koja je bila o pejzažu ali na apstraktan način. Taj stil se dopao jednom kuratoru koji je vidio moju izložbu i koji mi je dao savjet da napišem rečenicu ili dvije o tome šta slika govori, da bi je posmatrači lakše shvatili i zavoljeli. Moju umjetnost je protumačio kao nešto što je ispred vremena i da ljudi ne razumiju njenu širinu i ideju, i ljepotu, te da im dodatni tekst mnogo olakšava.
Kako ste se i kada počeli baviti slikarstvom?
Slikati sam počela kada sam imala 11 godina. Tada sam izbacila ciklus slika koje su bile potpuno vezane za apstrakciju. To je bio jedan dječiji krik na razvod mojih roditelja, a zvale su se „Bijegstvo iz stvarnosti“. Zapazio ih je tatin prijatelj Adin Heib koji mi je predložio da uradim još nekoliko, nakon čega je izabrao najbolje i poslao ih na takmičenje. Dobila sam dvije nagrade. Prvu ispred svih osnovnih škola i treću ispred omladine do 25 godina, što je tada bilo prilično impresivno. Ono što je važno spomenuti je da su emocije koje su tada nastale i odrazile se kao umjetničko djelo, ostale u meni i pratile me kasnije na svim mojim putovanjima ostavljajući obojeni trag u kasnijim radovima. Inače sam rođena u Banjaluci, pa sam od pete do osamnaeste godine živjela u Mostaru, a nakon toga život me odvodi prvo u Austriju, zatim Australiju pa me vraća nazad u BiH, gdje već deset godina živim i radim u Sarajevu. Često se osjećam kao putnica svijeta, a sva ta moja zapažanja i emocije koje se prepliću tokom putovanja, ja sam u nekom momentu slikala, crtala tj.„izbacivala“ na papir. U Australiji sam upoznala svog muža, koji je porijeklom iz Sarajeva i završila bakalerat umjetnosti i advanced diplomu za interaktivni i elektronski dizajn. U borbi za boljim životom često smo selili iz jednog mjesta u drugo, a putovanja, pejzaži i emotivna iskustva su me inspirisala, i tako su nastajala nova umjetnička djela. Moje slike se nalaze po čitavoj Australiji i voljene su. Ljudi su zapažali moje radove, prepoznavali se u nekima od njih i rado ih uzimali da njima obogate sebe, svoju dušu, ali i prostor u kojem žive. Kada pričam o tom periodu života rado se prisjetim selidbe iz Melburna u Roxby Downs kada sam oduševljena pustinjskom ljepotom i životom koji u njoj vlada slikala ciklus slika koji se pojavio na izložbi u Melburnu pod nazivom se „Emu journey“ tj „Putovanje noja“. Nakon dugo vremena su Melburnci imali priliku osjetiti pustinju i podsjetiti se na bogatsvo svoje zemlje, jer život u gradu ne dopušta neke nove poglede, vizije, sjećanja..tako da sam tom izložbom započela trend. Umjetnici su počeli da idu i vide za sebe i stvaraju svoje impresije pustinje. Na tim slikama sam često imala neke velike ljude, anđele, spirite, čuvare, žene koje su te ptice čuvale. Imala sam sliku na kojoj žena rukama potpomaže ptice da pređu tračnice dok im se približava brzi voz… to su bile imaginacije situacija koje sam doživjela na jedan fantastičan način.
Da li se od umjetnosti može živjeti?
Moje iskustvo je takvo da, nažalost, moram reći da ne može. Pokušala sam biti i poduzetnica i umjetnica, pa sam pored slika, radila šalove i bandane, a sve sa ciljem da imam svoj mali obrt koji će mi donositi zaradu, ali nije išlo. Gdje god je moj rad zavisio i od rada nekog drugog, sve je bilo puno razočarenja i padalo u vodu. Međutim takva situacija me nije obeshrabrila. Slikam više nego ikada, potpuno posvećena, a moji radovi su nedavno bili izloženi u Berlinu i Milanu. Postigla sam jako mnogo, otvarajući sama sebi vrata, i samo nastavljam da kroz slike i slikanje pričam o vremenu u kojem živim i postojim. Vjerujte da je i taj momenat, kada svoja umjetnička djela trebate poslati u inostranstvo na izložbu do te mjere zakomplikovan da mnogi i odustanu. Obzirom da imam znanje iz oblasti grafičkog dizajna, bavim se i tom vrstom umjetnosti. Kada se ne bavim slikanjem, radim na promociji svojih radova, tražim konkurse gdje bih mogla aplicirati sa svojim radovima. Želja mi je moja umjetnost bude što češće dio europskih ili svjetskih izložbi, jer je ekspresionizam je dosta zastupljen i cijenjen u Americi, posljednjih godina ga ima i u Europi.
Iskrena želja mi je da probudim u ljudima iskru ljubavi za umjetnost i da se na taj način povežu i zaljube u nešto više. Umjetnost je sa nama, uvijek, i živi u nama i sa nama, samo joj moramo otvoriti vrata srca, duše i dopustiti joj da se iskaže kroz kreativnost.
Za svoja prva umjetnička djela kaže da su nastajala u momentima kada je imala potrebu da iz sebe „izbaci“ emocije koje su je savladavale u određenim fazama odrastanja.
Kasnije, kao zrelija i iskusnija umjetnica, fokusirala se na pejzaže koji su refleksija njenog doživljaja prirodnih ljepota, sjećanja koja pri tim susretima naviru i nadanja kojima se neizmjerno raduje.
„Unutrašnji svijet čovjeka je toliko bogat i velik, slikam emocije i osjećanja. Rođena sam u Banjaluci, od pete do osamnaeste godine sam živjela u Mostaru, a onda me život vodi u Austriju, pa Australiju i zatim nazad u Bosnu i Hercegovinu. Često se osjećam kao putnica svijeta, a sva ta moja zapažanja i emocije koje se prepliću tokom života, i našeg putovanja, ja sam u nekom momentu slikala “
Ispred vas je mnoštvo započetih radova na kojima dominiraju nijanse zelene. Možete li nam pojasniti šta trenutno radite, a onda i približiti umjetnost kojom se bavite?
Ja sam moderna slikarica figurativnog i ekspresivnog stila, sa dozom apstrakcije. Trenutno radim na ciklusu slika koje prikazuju ljepotu rijeka vidljivu iz ptičije perspektive. Ova inspiracija mi je došla nakon susreta sa izvorom Bunice kod Malog polja. Ta smaragdna zelena, pa cvijeće, a među njima i ljubičice… sve me je to vratilo u djetinjstvo. Po povratku kući ostao mi je taj nagovještaj rijeke, cvijeća, drveća i odsjaj sunca a do izražaja su došli moj mir i sreća u njima. U ovom ciklusu se svodi na unutrašnji mir, gdje se izgubimo i nađemo, gdje smo nezaustavljivi, neustrašivi, sami, a bezuslovno volimo. Ti pejzaži su Nove Nade, nove priče i horizonti koji pozivaju na iscjeljenje, na radost, i sreću postojanja i življenja. Preplavljena emocijama započela sam već ustaljni ritual. Otišla u nabavku materijala, izrezala papire, poredala ih po podu i sa velikom dozom nježnosti počela svoj ritual slikanja. U tom prvobitnom momentu slikanja, važno je osjetiti momenat u kojem slika oživljava, image koji vidim i osjećam unutar sebe. Bitna mi je ta nježnost pokreta. Kada su u pitanju stilovi, radim sve ono što bi tradicionalni akademisti rekli da ne treba da radim. Hrabro koračam stazama kreativnosti. Kombinujem kombinovanu tehniku jer volim da vidim odnos ulja i akrila i šta se dešava kada se oni spoje. Zanima me razgovor tih tehnika, a u radovima koristim i reciklirane stvari. List, cvijet ili komad stakla često su integrisani u slike. Volim osjetiti teksturu, tu hrapavost slike pod rukom, a istovremeno i da mi oči dožive sjaj koji zrači iz njih. Jednostavno želim postići efekat da ljude ostavim bez daha kada pogledaju moj rad i da požele da se izgube u slici istražujući je. Inače svaki ciklus slika odražava moju «slatku borbu» situacije u kojoj se nalazim. Na fakultetu sam slikala strašna lica, koji su bili depresivni, tužni, opaki… u kriku nekom. Poslije poroda sa prvim djetetom dobila sam veliku želju da se vratim sebi i svojoj boji. Krenula sam sa serijom slika koja je bila o pejzažu ali na apstraktan način. Taj stil se dopao jednom kuratoru koji je vidio moju izložbu i koji mi je dao savjet da napišem rečenicu ili dvije o tome šta slika govori, da bi je posmatrači lakše shvatili i zavoljeli. Moju umjetnost je protumačio kao nešto što je ispred vremena i da ljudi ne razumiju njenu širinu i ideju, i ljepotu, te da im dodatni tekst mnogo olakšava.
Kako ste se i kada počeli baviti slikarstvom?
Slikati sam počela kada sam imala 11 godina. Tada sam izbacila ciklus slika koje su bile potpuno vezane za apstrakciju. To je bio jedan dječiji krik na razvod mojih roditelja, a zvale su se „Bijegstvo iz stvarnosti“. Zapazio ih je tatin prijatelj Adin Heib koji mi je predložio da uradim još nekoliko, nakon čega je izabrao najbolje i poslao ih na takmičenje. Dobila sam dvije nagrade. Prvu ispred svih osnovnih škola i treću ispred omladine do 25 godina, što je tada bilo prilično impresivno. Ono što je važno spomenuti je da su emocije koje su tada nastale i odrazile se kao umjetničko djelo, ostale u meni i pratile me kasnije na svim mojim putovanjima ostavljajući obojeni trag u kasnijim radovima. Inače sam rođena u Banjaluci, pa sam od pete do osamnaeste godine živjela u Mostaru, a nakon toga život me odvodi prvo u Austriju, zatim Australiju pa me vraća nazad u BiH, gdje već deset godina živim i radim u Sarajevu. Često se osjećam kao putnica svijeta, a sva ta moja zapažanja i emocije koje se prepliću tokom putovanja, ja sam u nekom momentu slikala, crtala tj.„izbacivala“ na papir. U Australiji sam upoznala svog muža, koji je porijeklom iz Sarajeva i završila bakalerat umjetnosti i advanced diplomu za interaktivni i elektronski dizajn. U borbi za boljim životom često smo selili iz jednog mjesta u drugo, a putovanja, pejzaži i emotivna iskustva su me inspirisala, i tako su nastajala nova umjetnička djela. Moje slike se nalaze po čitavoj Australiji i voljene su. Ljudi su zapažali moje radove, prepoznavali se u nekima od njih i rado ih uzimali da njima obogate sebe, svoju dušu, ali i prostor u kojem žive. Kada pričam o tom periodu života rado se prisjetim selidbe iz Melburna u Roxby Downs kada sam oduševljena pustinjskom ljepotom i životom koji u njoj vlada slikala ciklus slika koji se pojavio na izložbi u Melburnu pod nazivom se „Emu journey“ tj „Putovanje noja“. Nakon dugo vremena su Melburnci imali priliku osjetiti pustinju i podsjetiti se na bogatsvo svoje zemlje, jer život u gradu ne dopušta neke nove poglede, vizije, sjećanja..tako da sam tom izložbom započela trend. Umjetnici su počeli da idu i vide za sebe i stvaraju svoje impresije pustinje. Na tim slikama sam često imala neke velike ljude, anđele, spirite, čuvare, žene koje su te ptice čuvale. Imala sam sliku na kojoj žena rukama potpomaže ptice da pređu tračnice dok im se približava brzi voz… to su bile imaginacije situacija koje sam doživjela na jedan fantastičan način.
Da li se od umjetnosti može živjeti?
Moje iskustvo je takvo da, nažalost, moram reći da ne može. Pokušala sam biti i poduzetnica i umjetnica, pa sam pored slika, radila šalove i bandane, a sve sa ciljem da imam svoj mali obrt koji će mi donositi zaradu, ali nije išlo. Gdje god je moj rad zavisio i od rada nekog drugog, sve je bilo puno razočarenja i padalo u vodu. Međutim takva situacija me nije obeshrabrila. Slikam više nego ikada, potpuno posvećena, a moji radovi su nedavno bili izloženi u Berlinu i Milanu. Postigla sam jako mnogo, otvarajući sama sebi vrata, i samo nastavljam da kroz slike i slikanje pričam o vremenu u kojem živim i postojim. Vjerujte da je i taj momenat, kada svoja umjetnička djela trebate poslati u inostranstvo na izložbu do te mjere zakomplikovan da mnogi i odustanu. Obzirom da imam znanje iz oblasti grafičkog dizajna, bavim se i tom vrstom umjetnosti. Kada se ne bavim slikanjem, radim na promociji svojih radova, tražim konkurse gdje bih mogla aplicirati sa svojim radovima. Želja mi je moja umjetnost bude što češće dio europskih ili svjetskih izložbi, jer je ekspresionizam je dosta zastupljen i cijenjen u Americi, posljednjih godina ga ima i u Europi.
Iskrena želja mi je da probudim u ljudima iskru ljubavi za umjetnost i da se na taj način povežu i zaljube u nešto više. Umjetnost je sa nama, uvijek, i živi u nama i sa nama, samo joj moramo otvoriti vrata srca, duše i dopustiti joj da se iskaže kroz kreativnost.
(Tanja Cerić/mionama.ba)
