Derviš Hadžimuhamedović je arheolog iz Sarajeva i student Univerziteta College u Londonu (Velika Britanija), koji je zvanično rangiran kao treći najbolji institut za arheologiju na svijetu, s profesorima koji su vodeći autoriteti, poznati cijeloj arheološkoj zajednici. Uporedo sa svojim djelovanjem na polju arheologije interes je proširio i na zaštitu naslijeđa, te od 2015. radi kao koordinator Međunarodne ljetne škole “Mladi i naslijeđe u Stocu”.
Ljubav prema arheologiji pripisuje odrastanju u Bosni i Hercegovini, okruženju gdje su bosansko kulturno naslijeđe, njegove vrijednosti i opasnosti kojima je izloženo uključeni u svakodnevne razgovore i aktivnosti u njegovom životu. Ističe da ništa ljepše nije mogao izabrati kao svoj poziv, te da se arheologijom namjerava baviti do kraja života i doprinijeti unapređenju znanja o arheologiji u BiH.
– Moja majka je, na sada općeprihvaćen a tada neobičan način, kombinirala svoje roditeljske obaveze sa poslom koji je radila s velikom odgovornošću i strašću. U njenoj kancelariji, čiji su zidovi bili ispunjeni fotografijama bosanskog naslijeđa, sestra i ja smo pisali naše zadaće i zabavljali se čitajući o bosanskom kulturnom naslijeđu i crtajući ga. Slobodne školske dane i raspuste provodili smo prateći njene projekte na arheološkim lokalitetima, historijskim spomenicima, izložbama, konferencijama. Bilo nam je zabavno. Imali smo prekrasno djetinjstvo, ispunjeno ljepotom i zamišljanjem čarobnih prošlih svjetova, ali i mnoštvom privilegija da uđemo na mjesta na koja mogu ući samo istraživači, kao što je Villa dei papiri u Herculanumu ili vrh kupole Aja Sofije u toku radova. Vjerojatno sam prije nego što sam naučio osnovne računske radnje znao razlikovati dorske, jonske i korintske stilske redove, kaže Hadžimuhamedović.
Kakve mogućnosti ste imali u Bosni kao jedan mladi arheolog?
– Dok sam studirao, imao sam sreću da su moji profesori sa Univerziteta u Sarajevu osigurali prekrasan projekat međunarodne saradnje s ciljem unapređenja nastavnog programa arheologije, u kome smo, osim od profesora Adnana Bususladžića, Adnana Kaljanca, Amre Šačić-Beća, Selmedina Mesihovića, učili od profesora iz Cambridgea, Berlina, Slovenije, Srbije, Hrvatske i, kao studenti, pratili te profesore na terenskim istraživanjima. Na istraživanju lokaliteta Zaketuša kod Srebrenika sam prvi put osjetio uzbuđenje arheologa kad sam našao kremeni vrh strijele iz kasnog brončanog doba. Tad sam i prvi put sudjelovao u primjeni neinvazivnih arheoloških metoda, koje su bile značajne za osvjetljavanje dilema o postojanju i prostiranju arheološkog lokaliteta. Moram kazati da pripadam sretnoj generaciji studenata arheologije, koji svoje dodiplomsko obrazovanje nisu mogli imati na višoj razini vjerojatno ni na nekim dalekom starijim i poznatijim studijima.
Osnivanje Instituta za arheologiju pri Filozofskom fakultetu smatram važnim. Obavezu sistematičnih i zaštitnih arheoloških istraživanja treba zakonski i institucionalno uključiti u planove razvoja Bosne i Hercegovine, spriječiti nezakonitu gradnju na neistraženim ili već poznatim arheološkim lokalitetima, kao i nezakonito iskopavanje potaknuto crnim tržištem. Zato je važno da Institut bude ojačan i da mu zvanična vlast pruži sve vrste podrške. Profesor Adnan Kaljanac i njegov tim iz Instituta su me, kao volontera, uključivali u nekoliko projekata na kojima su radili. Na taj način sam imao priliku da sudjelujem u primjeni neinvazivnih metoda u arheološkom istraživanju, kao što su daljinsko zračno snimanje dronom, magnetometrija, georadarska snimanja, snimanja električne otpornosti, itd, što su predmeti mog specijalističkog usmjerenja. Primjena neinvazivnih metoda može značajno doprinijeti smanjenju troškova i skraćivanju vremena arheoloških istraživanja, kao i zaštiti arheoloških nalaza.
Šta je ono što vas pokreće?
– U poslu kojim se namjeravam baviti najveća pokretna snaga za mene su raskoš i slojevitost bosanskohercegovačkog naslijeđa, njegova nedovoljna istraženost i zabrinjavajuće stanje u kojem se nalazi uslijed zakonske i institucionalne neuređenosti, nepostojanja odgovarajuće strategije uključivanja arheoloških istraživanja i zaštite kulturnog naslijeđa u planove održivog razvoja. Politike razaranja bosanskohercegovačke cjelovitosti počinju od zanemarivanja, cijepanja i pogrešnog interpretiranja i korištenja njenog naslijeđa. To je ono što me opominje i inspirira i u čemu pronalazim odgovornost da, zajedno sa svojim kolegama i prijateljima, ma gdje bio, doprinosim unapređenju znanja o ovoj zemlji i stanja u njoj. Nadam se da ću to moći raditi ovdje, u jakim institucijama i sa motiviranim stručnjacima. Ako to ne bude moguće, gdje god budem, bosanskohercegovačko naslijeđe će biti prioritetni interes i predmet mog rada.
Kada sam 2019. godine nastavio svoj studij na prestižnom Institutu za arheologiju pri University College London, jednom od najbolje rangiranih studija te vrste u svijetu, u laboratorijima i u bibliotekama koje pružaju najveći istraživački komfor, nisam prestajao misliti kako moji sarajevski profesori uspijevaju, u uvjetima koji su neusporedivi sa onim što nude veliki svjetski centri, prenijeti znanje koje nije zanemarivo. U London sam otišao zahvaljujući Chevening stipendiji koju sam dobio nakon što sam primljen na studij primjene geoinformacijskih sustava u arheologiji, procesuiranja podataka i istraživanja kompleksnosti arheoloških pejzaža kroz prepoznavanje određenih obrazaca, koji su važni za suvremena istraživanja. To je pristup koji u našoj zemlji nije primjenjivan, a moje znanje stečeno na njemu može značajno osnažiti napore tima stručnjaka koji nastoje unaprijediti arheologiju u Bosni i Hercegovini.
Kako Englezi doživljavaju BiH?
– Naučnici i profesionalci u polju arheologije na mom univerzitetu u Londonu našu zemlju doživljavaju kao jedan od najznačajnijih i najpotentnijih evropskih prostora za arheološka istraživanja, kao jedan od slabo istraženih prostora, i kao jedan od prostora gdje je stepen ugroženosti arheoloških lokaliteta na najvišoj razini, a kapaciteti – zakonski, institucionalni, kadrovski, pa i politička volja za njihovo unapređenje – na najnižoj. Moj profesor Andrew Bevan bio je obradovan mogućnošću da kroz moj završni projekat bude pokazan potencijal koji savremene metode pružaju u istraživanju bosanskog naslijeđa, njegove zaštite i njegovog uključivanja u tijelo globalnog znanja o svijetu, gdje sad postoji velika praznina.
Recite nam nešto o Međunarodnoj ljetnoj školi “Mladi i naslijeđe u Stocu”? Planirate li neke nove projekte u budućnosti?
– Bogato kulturno-historijsko naslijeđe ovog malog grada je sistematski uništavano za vrijeme rata. Uporedo s procesom povratka izbjeglih, započela je i obnova razorenih objekata. Najvažniji projekt edukacije o vrijednostima tog naslijeđa za proces obnove je pokrenut 2006. godine. Kroz 15 dosadašnjih škola, kroz edukativne i praktične radionice prošlo je 500 mladih ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i ostatka svijeta. Radili smo na obnovi stolačkih džamija, vodenica, sahat kule,zapuštenih grobalja, ali i malih vernakularnih objekata. Ti mali objekti, nazvani HIDR – Kuće međunarodnog dijaloga i istraživanja, danas su baze naše Škole. Kroz radionice tradicionalnih zanata i znanja, edukacijske radionice stručnjaka sa najboljih svjetskih univerziteta, ali i rad sa lokalnom zajednicom, mladi ljudi imaju priliku iz prve ruke učiti o vrijednosti naslijeđa, materijalnog i nematerijalnog, i značaju njegovog očuvanja. Škola se održava svake godine u julu i augustu.
Projekat je svojim dosadašnjim rezultatima, prevazišao granice bosanskohercegovačkih interesa. Našu mrežu čini oko 700 mladih ljudi iz oko 40 zemalja svijeta. Ove godine smo imali online Školu i rekapitulaciju dosadašnjih rezultata s obzirom da smo obilježili 15 godina rada Mi trenutno radimo na planu aktivnosti za narednih 10 godina i on je usklađen sa UN ciljevima održivog razvoja – Agenda 2030. Ozvaničit ćemo mrežu alumnija Škole i neke od njih uključiti u Programski savjet. To je veliki potencijal. Dio naših programskih ciljeva je intenzivnije uključivanja ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u rad Škole, ili kao polaznika, ili kao predavača.
Kakvo je Vaše mišljenje o obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini?
– Ovdje moram razdvojiti lično iskustvo, koje je bilo jako dobro, s obzirom na cijeli niz okolnosti, od općeg znanja o našem obrazovnom sistemu. Taj sistem oslikava još uvijek trajuće nastojanje razaranja bosanskohercegovačkog društva, njegove raskošne različitosti i snage koja iz toga proističe. Brojni su sjajni pojedinci koji rade u obrazovanju, ali sistem je vrlo slab, na njemu se prelamaju političke grabežljivosti. Ne vidim nikakvo nastojanje na unapređenju prostornih, učilišnih kapaciteta; profesori su nemotivirani – od primanja, preko uvjeta rada, do poticaja istraživanju; ne postoji jasno uspostavljena veza između obrazovanja i nauke niti potreban javni poticaj za nauku; ne postoji zdrav takmičarski duh među nastavnicima u projektima i publikacijama; rad sa studentima ne podliježe stalnom unapređivanju metoda i ispitivanju postignutih rezultata; studentski parlament je potpuno u kandžama najretrogradnijih političkih manipulatora… Uz to, brojne tvrdnje o plagijarizmu, nepotizmu, korupciji ostaju nagađanja kojima se niko ne bavi. To su tako ozbiljne tvrdnje o opasnostima koje mogu imati dugoročne posljedice u svim segmentima bosanskohercegovačkog društva da zaslužuju hitno ispitivanje i, ili odbacivanje tvrdnji kao neosnovanih, ili procesuiranje onih koji sudjeluju u tim procesima ako se tvrdnje pokažu opravdanim. Nema značajnijeg pitanja za budućnost ovog društva od rješavanja problema u obrazovanju. Spasiti sistem obrazovanja i izvući ga iz ambisa u kome je sad najsigurniji je i najneophodniji put u spas ovog društva.
(oslobodjenje.ba)
