Fedor Marjanović – dobitnik književne nagrade “36. susreta Zije Dizdarevića”

Fedor Marjanović je banjalučki pisac i dobitnik ovogodišnje književne nagrade “36. susreta Zije Dizdarevića” za pripovjetku “Kerber”.

Profesor je srpske književnosti u Medicinskoj školi, radi kao novinar, posjeduje dva mastera iz Odsjeka za srpski jezik i književnost, bavi se glumom, a moglo bi se još mnogo toga nabrojati o Fedoru.
Odakle ideja, inspiracija za nagrađenu pripovjetku “Kerber?”
“Kerber” bi trebalo da bude dio jedne veće cjeline, odnosno zbirke pripovjedaka radnog naslova “Čudovišta”. To je druga priča napisana u tu svrhu, a trenutno prikupljam građu za treću. Ideja je da se priče o mitskim čudovištima prenesu u sadašnje vrijeme, da se pokaže kako mit funkcioniše u našim životima. Tekstualna podloga za ovu priču bila je odrednica “Kerber” iz Borhesove “Knjige o izmišljenim bićima”.
U priči, koja je veoma slikovita, pratimo život psa koji je čuvar zatvora. Zašto baš pas kao glavni lik?
Pas mi je kao lik važan iz više razloga. Kada sam mislio o tome ko bi mogao biti slika i prilika savremenog Kerbera, prvo sam se sjetio policajca koji bez pitanja radi sve što mu se kaže, a koji je pritom čuvar zatvora. Ali to mi je bila predirektna metafora. Zato sam se odlučio da moj junak bude pravi pas, čuvar zatvora, koji je toliko revnosan u svom poslu da je naučio ljudski jezik. On je idealan policajac jer je dobro dresiran, odan je svojoj profesiji prije svega i kada se javi potreba, izuzetno je krvoločan. Takođe, mitski Kerber je za njega božanstvo čije ime i sam nosi i koje poštuje svojom zastrašujućom predanošću. On je metafora osobe kojoj je zakon iznad svega, pa čak i iznad moralnih načela i samilosti.
Šta za tebe znači nagrada koju si dobio na „36-tim susretima Zije Dizdarevića“, da li te motivisala da razmisliš o pisanju knjige priča?
Ovo je moja prva prava nagrada. Bio mi je veliki šok kada sam je dobio, jer nisam ništa očekivao. Svakako, velika mi je čast, prije svega zato što su mi je dodijelili ljudi koji se bave književnošću, a takođe i zbog liste ljudi koji su do sada bili laureati ove nagrade. Da nabrojim samo neke: Evrin Mujabašić, Lamija Begagić, Lejla Kalamujić, Magdalena Blažević, Lana Bastašić, Almin Kaplan, Ervin Mujabašić, pokojni Milenko Stojičić… Sve su to ljudi koji su vrlo važni za našu savremenu književnost i meni je nevjerovatna čast da se moje ime nađe kraj njihovih. Ovo je takođe i opomena, jer ako ne nastavim raditi i ako moj rad ne bude kvalitetan, vrlo lako se može desiti da će ovo biti i jedina nagrada koju sam dobio. Svakako ona je i vrlo važan podsticaj za nastavak rada na “Čudovištima”, jer govori o tome da sm na dobrom putu.

Koliko ti je sama nagrada pomogla u promociji tvog rada i mogućim budućim projektima?
Još je rano bilo šta reći. Svakako, vidljivost mi je sada mnogo veća nego prije nagrada, a ona može da bude i dobra motivacija potencijalnim budućim izdavačima.
Gdje si svoje radove, priče još objavljivao i da li si dobio još neka priznanja za svoje novinarske i naučne radove?
Najviše svojih pripovjedaka sam objavio na Stranama, mostarskom portalu za književnost. Njihov rad je vrlo značajan i jako je dobro za nas autore da jedan takav portal postoji. Oni ne objavljuju samo djela autora iz Bosne i Hercegovine, već iz cijelog regiona. Takođe je izuzetan rad Željka Belinića, koji na svom Facebook profilu i na svom blogu Čovjek ćasopis objavljuje radove regionalnih autora. On je dokaz kako pojedinac može mnogo toga da uradi za kulturu. Osim toga, neke moje pripovijetke su objavljene u zbornicima književnih konkursa. Priča “Nepoznati” je objavljena u zborniku “Priče iz komšiluka 3” koji je organizovao portal Mondo. Priča “Lubenica” je objavljena u zborniku “Pismo Estebanu i druge priče” na konkursu
“Cvet moje tajne” koji organizuje LGBT časopis “Optimist”. Osim nagrade “Zija Dizdarević” ove godine sam dobio plaketu “Slavko Jungić Jesej” za priču “Pokrov” i pohvalu Zadužbine Dositeja Obradovića na konkursu “Dositejevo zlatno pero” za priču “Junak bez lica”.
Kakvo je stanje danas u školi, da li je učenicima teško prenijeti ljubav ka pisanoj riječi, čitanju, posebno danas kada našim životima dominiraju digitalni sadržaji?
Nažalost, do sada je to bilo teško zato što je plan i program u stručnim školama, što se književnosti tiče, bio katastrofalan. U prvom razredu su dobijali djela poput “Don Kihota” i “Korena”, koja jesu sjajna djela, ali neprilagođena njihovom uzrastu, kad oni treba tek da upoznaju književnost i razviju ljubav prema čitanju. Na sreću imamo novi plan i program, kojim sam zadovoljan, jer je prilagođen potrebama i ukusu učenika, a ne okoštalim akademskim normama. Digitalno doba jeste zavladalo, ali to može da bude kako pozitivno, tako i negativno. Digitalne tehnologije ih vrlo lako mogu privući čitanju i pisanju, ukoliko ih usmjeravamo na pravi način. Tu je pitanje i toga koliko ćemo se mi, prosvjetni radnici prilagoditi novom vremenu.

Osim što pišeš, profesor si, imas završena dva mastera , pri kraju si doktorata, volis fotografiju, glumu…ali što je od svega toga ipak tvoj životni san? Vidiš li svoju budućnost u ovoj zemlji?
Najiskreniji da budem, moj san bi bio da živim od pisanja. To svakako djeluje iluzorno i toga sam svjestan. Postoje primjeri ljudi koji su to uspjeli. Tu su Miljenko Jergović, Svetislav Basara, Ante Tomić, ali to su vrlo važna imena i ja u ovom trenutku ne mogu ni pomisliti da ću u skorije vrijeme biti u toj poziciji. Svakako iza njihovog položaja stoji mnogo knjiga i napornog rada i ja tek treba da zasučem rukave, ako želim to da postignem. Ipak, u ovoj sredini, čini mi se da su oni srećni izuzeci koji potvrđuju pravilo. Zato sumnjam da su realne šanse da će se moj san ostvariti. Ali ipak vrijedi pokušati.
(Autor: Svjetlana Panić/mionama.ba)

Posljednji postovi