Muhamed Šefket ef. Kurt – hrabri muftija koji je spasio tuzlanske Srbe od ustaške kame.
Ime tuzlanskog muftije Kurta upisano je zlatnim slovima u historiju Bošnjaka naše zemlje i danas predstavlja sinonim za požrtvovanost i temelj suživota kakvom se teži.
Muhamed Šefket ef. Kurt je rođen u Travniku, u kući uglednog učenjaka Fadil efendije.
Svoje školovanje je započeo u Travniku pred svojim ocem, nastavio u Mostaru, odakle je prešao u Sarajevo, pa dalje u Damask kako bi izučavao arapsko pismo. Po povratku biva postavljen za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.
Sa suprugom Arifom dobiva osmero djece, seli se iz Travnika u Banjaluku, pa zatim u Tuzlu, kako mu služba nalaže.
Početkom januara 1942. saznalo se da je na zasjedanju Tajnog ustaškog odbora za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli donesena odluka da kao odmazda za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu, budu istrebljeni tuzlanski Srbi upravo na Badnje veče dok budu u Sabornom hramu.
Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom ode u njemačku komandu u Tuzli i zaprijeti da će svi muslimani Tuzle u “šumu” ako bude odmazde nad njihovim komšijama, Srbima.
I tu nije stao, poslije njemačke komande u Tuzli išao je i u Zagreb kod Pavelića gdje je lično tražio da se zaštite njegovi sugradjani srpske nacionalnosti.
Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.
Značaj djela koje je efendija Kurt učinio opisuje najbolje detalj sa njegove dženaze (sahrane), na koju se okupilo preko 10.000 ljudi, a neuobičajena molba prote Đorđa Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur, je bila uslišena.
Sa ovog svijeta je otišao čista obraza.
Njegova dvojica sinova, Asim i Enver, poginuli su kao pripadnici partizanskih jedinica u NOB-u. Šefket ef. Kurt, kao vjerski službenik, odlikovan je Ordenom Bratstva i jedinstva, a ulica pored Mejdanske džamije u Tuzli danas nosi njegovo ime.
Muhamed Šefket ef. Kurt je rođen u Travniku, u kući uglednog učenjaka Fadil efendije.
Svoje školovanje je započeo u Travniku pred svojim ocem, nastavio u Mostaru, odakle je prešao u Sarajevo, pa dalje u Damask kako bi izučavao arapsko pismo. Po povratku biva postavljen za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.
Sa suprugom Arifom dobiva osmero djece, seli se iz Travnika u Banjaluku, pa zatim u Tuzlu, kako mu služba nalaže.
Početkom januara 1942. saznalo se da je na zasjedanju Tajnog ustaškog odbora za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli donesena odluka da kao odmazda za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu, budu istrebljeni tuzlanski Srbi upravo na Badnje veče dok budu u Sabornom hramu.
Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom ode u njemačku komandu u Tuzli i zaprijeti da će svi muslimani Tuzle u “šumu” ako bude odmazde nad njihovim komšijama, Srbima.
I tu nije stao, poslije njemačke komande u Tuzli išao je i u Zagreb kod Pavelića gdje je lično tražio da se zaštite njegovi sugradjani srpske nacionalnosti.
Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.
Značaj djela koje je efendija Kurt učinio opisuje najbolje detalj sa njegove dženaze (sahrane), na koju se okupilo preko 10.000 ljudi, a neuobičajena molba prote Đorđa Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur, je bila uslišena.
Sa ovog svijeta je otišao čista obraza.
Njegova dvojica sinova, Asim i Enver, poginuli su kao pripadnici partizanskih jedinica u NOB-u. Šefket ef. Kurt, kao vjerski službenik, odlikovan je Ordenom Bratstva i jedinstva, a ulica pored Mejdanske džamije u Tuzli danas nosi njegovo ime.