„HIV mi je dijagnosticiran 1998., kada sam imao 30 godina. U to vrijeme nisam očekivao da ću doživjeti 50. Sada imam 55 godina. Liječenje HIV-a djeluje. Uzimanje terapije također znači da ga ne mogu prenijeti tokom odnosa – to zovemo nemjerljivo-znači-neprenosivo – ili U=U. HIV se promijenio. Recite svima.”, kazao je za Nauka govori Matthew Hodson, izvršni direktor NAM-a, britanske dobrotvorne nevladine organizacije posvećene dijeljenju vjerodostojnih informacija o HIV-u/AIDS-u i dodao: „Mislim da živeći otvoreno, bez srama, mogu pomoći drugima“. Hodson je otvoreno gay i HIV+ i ima životno iskustvo i uvid u ovu temu.
Izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu i Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) iz novembra 2022. otkriva da broj ljudi koji žive s nedijagnosticiranim HIV-om u Evropi raste.
„Široko rasprostranjena stigma o HIV-u odvraća ljude od testiranja i opasno nas odvaja od ispunjenja našeg cilja do 2030. godine, a to je okončanje AIDS-a”, rekao je Hans Kluge, regionalni direktor SZO-a za Evropu.
Svako može dobiti HIV. U 2021. godini gotovo četvrtina (22%) svih novih infekcija HIV-om u SAD dogodila se kroz heteroseksualne odnose, navodi CDC. Dijagnoza HIV + i bolest SIDA/AIDS danas prevladavaju među muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima, ali svako ko ima spolne odnose izložen je riziku od HIV-a.
Viđa se trend smanjenja novih infekcija u gay populaciji, prevashodno zahvaljujući tome što je ovdje fokus na edukaciji i prevenciji, ali broj novih infekcija ostaje stabilan među ženama. U SAD, 2019. većina HIV pozitivnih žena – čak 83% dobila je virus kroz heteroseksualne odnose. HIV+ nije samo bolest gayeva. Globalno, u 2022. godini, 43% novih slučajeva HIV-a bilo je među ženama i djevojčicama (izvor: UNAIDS Fact sheet).
Ovo je ujedno i bolest nejednakosti – najveći rizik u SAD imaju osobe koje dolaze iz Afro i Hispano populacije. Globalno, najveći je rizik u zemljama subsaharske Afrike, gdje je procjena kako je oko 5% populacije inficirano. Iduće područje s velikim rizikom je Južna i Jugoistočna Azija te Rusija.
Homofobija: srž stigmatizacije osoba koje žive s HIV-om/AIDS-om
„Način na koji se HIV stigma – i homofobija – održavaju dobro je isprepleten, nemoguće ih je razdvojiti”, kaže Hodson “HIV nije prljav. Stigma jeste.“, dodaje on.
„Ovo jača stigmatizaciju osoba koje žive s HIV-om. U Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje svako može dobiti HIV, dvije su zajednice posebno stigmatizirane: gay, biseksualni muškarci i afrička zajednica,” dodaje.
No, stigmatizacija različito utječe na zajednice. „Stigmatizacija zapravo stvara puno veće prepreke testiranju u afričkoj populaciji nego u gay populaciji“, objašnjava.
„Lijekovi protiv HIV-a prešli su dug put od prvog slučaja HIV-a. Uz efikasno liječenje, osoba s HIV-om ne može ga prenijeti na seksualne partnere“, ističe Hodson.
U je jednako U: Nedetektabilno (nemjerljivo)=Neprenosivo (prema engleskim riječima Undetectable = Untransmittable).
Šta je sa našom zemljom?
Bosna i Hercegovina se percipira kao zemlja niskog rizika za HIV/AIDS. I doista, ovdje je, kao i u susjednim zemljama, učestalost i prevalencija slučajeva HIV-a znatno je niža nego u mnogim drugim dijelovima svijeta. Međutim, građani to doživljavaju kao da to znači da nema rizika, da se ovdje ta bolest ne događa. U kombinaciji sa stigmatizacijom, ovo je potencijalno opasna situacija.
„Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini bilježi se porast osoba koje žive s HIV-om. Samo u 2022. bilo je 59 novih slučajeva; od njih je 16 napredovalo u AIDS. Uz to, zabilježeno je 5 smrtnih slučajeva povezanih s HIV/AIDS-om“, kaže Damir Laličić, direktor udruženja Partnerstvo za zdravlje.
Po principu „neće se meni desiti”, većina ljudi u BiH ne razmišlja o riziku inficiranja HIV-om, niti se testira. Mnogi oklijevaju otići zbog osjećaja srama ili zato što smatraju da nisu u opasnosti. Strah da će ih poznanik ili rođak vidjeti na takvom javnom mjestu i početi ogovarati ili širiti glasine jači je od želje da se testiraju. Zatim, tu su i dezinformacije da se na testiranju može zaraziti. Postoji i strah od pozitivnog rezultata testa. I još nešto – HIV/AIDS se još uvijek lažno percipira kao bolest koja pogađa isključivo homoseksualne muškarce, transrodne osobe, korisnike droga i seksualne radnike. To implicira da netko tko ne pripada ovim kategorijama nikako ne može biti pozitivan na testu. Istina je da su ovo grupe u najvećem riziku, ali HIV se ne događa samo njima.
„Saznao sam da sam HIV pozitivan sasvim slučajno nakon dobrovoljnog darivanja krvi, 3 mjeseca nakon toga dobio sam poziv od doktorice koja mi je rekla da bi trebao doći na kliniku kako bi uradili kontrolni nalaz krvi. Kada su stigli rezultati tada sam i saznao da je u trenutku uzimanja krvi virus bio tu“, kazao je za Nauka Govori mladi HIV+ muškarac iz BiH, koji je molio da ostane anoniman.
Stigmatizacija u bosanskohercegovačkom društvu osoba s HIV-om i zatvaranje očiju pred istinom da naša zemlja nije HIV-free, s jedne strane otežava inficiranim život, a s druge strane, povećava rizik prenosa bolesti. HIV pozitivne osobe teže nalaze posao i prisiljeni su da neko vrijeme kriju svoju dijagnozu od poslodavaca, ali to ne mogu činiti dovijeka, jer su moguća česta odsustva usljed komplikacija zdravstvenog stanja.
„Ovo me je naučilo mnogo čemu koliko god to zvučalo paradoksalno, naučilo me kako da budem odgovoran prema sebi i prema drugima, kako da budem i na oprezu. Promijenilo je moje partnerske odnose jer u nekom trenutku smatram da morate priznati partneru istinu, nekada se dešavalo da su me ljudi napuštali, ali to gledam kao svojevrstan filter“, kaže sagovornik Nauka govori.
„U BiH je povremeno postoji i problem nabavke lijekova za HIV. Nažalost, s tim rizikom mi živimo svi svaki dan. U maju 2022. KCUS je ostao bez lijekova, taj problem je riješen 2 mjeseca poslije nakon što smo svi pravili pritisak na institucije i uključivali razne organizacije. Tim potezom je država odustala od nas i već nas osudila na smrt. Nažalost, mislim da to neće biti jedini put da se takvi problemi dešavaju“, dodao je.
Na pitanje šta mu najteže pada, rekao je: „Da ću jednog dana biti osuđen na to da ne mogu izaći negdje ili da me neko ne želi uslužiti u kafiću ako se sazna da sam osoba oboljela od ove infekcije.”
Učenje o prevenciji HIV infekcija, konstantno djelovanje na cjelokupno društvo kako bi se smanjila stigmatizacija inficiranih, podučavanje javnosti da su HIV infekcije sada drugačije i da se bolest može efiksnije kontrolisati, prihvatanje oboljelih kao ljudskih bića, shvatanje da to danas više nije smrtna presuda ukoliko se pacijent drži rutine uzimanja terapije te da se i s ovom infekcijom može živjeti kvalitetan i ispunjen život – sve su to stvari kojima se jača ne samo zdravstvo, pomaže oboljelima – nego se jača i demokratija.
Naslovna fotografija članka: Matthew Hodson/NAM, courtesy photo
Preuzeto sa: naukagovori.ba
