Humanitarno udruženje: “Zajedno za naš grad” – Mostar

Njihovo radno vrijeme je 0-24, a otvoreni telefon često zvoni. Školuju mlade, pomažu izbjeglicama, osiguravaju dom i svakodnevno pripremaju tople obroke onima u potrebi za istim.

Oni su humanitarno udruženje “Zajedno za naš grad” iz Mostara, a Nermin Mehić je osnivač ovog udruženja.

Što je bio motiv da se altruisti i humanisti iz Mostara udruže i pomažu socijalno ugroženim pojedincima?

Moja raja i  ja smo počeli  sudjelovati u humanitarnim akcijama kada su se desile poplave u Maglaju 2014. godine. Nakon njih smo još nekoliko  mjeseci djelovali na tom području, kupovali hranu i lijekove te bili na usluzi onima kojima je pomoć najpotrebnija.  To nas je motiviralo da ostanemo udruženi i kontinuirano pomažemo ugroženim pojedincima te registriramo Udruženje „Zajedno za naš grad“ 2015. Godine. Nastavljamo našu misiju i organiziramo brojne humanitarne akcije na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.  Liječili smo ljude, gradili kuće, nahranili mnogo porodica , pomagali izbjeglice,  organizirali izlete na more za djecu socijalno ugroženog statusa. To je samo mali dio jer je  od tada pa sve do danas urađeno je mnogo toga, a trenutno smo najviše posvećeni akciji donošenja obroka na kućni prag za samce starije životne dobi.

S obzirom da je akcija obroka  „Niste sami“ zahtjevna i veoma potrebna kakvi su vaši kapaciteti da je uspješno realizirate?

Na početku ove akcije prvo smo organizirali da nam restorani doniraju hranu za dostavu  starijim samcima, koji su siromašni, prepušteni sami sebi i nemaju nikoga da im pomogne. Mi smo se potrudili da barem nisu gladni. Kada smo omogućili  da Udruženje ima i vlastiti prostor s kuhinjom,   počeli smo sami pripremati obroke . U početku je to bilo 30-ak obroka,a danas je njihov broj oko 140. Posvećeni smo našoj misiji maksimalno i doslovno nemamo radnog vremena, a naš otvoreni telefon učestalo zvoni. Pored Mostara, dostavljamo obroke  u Konjic, Stolac i Jablanicu.  Obroci su   prvenstveno kvalitetni i uredno servirani, a također smo osposobili i frižider ispred našeg prostora u koji ostavljamo hranu za one kojima je potrebna.

Tko su dobri ljudi koji prepoznaju vaš rad i pomažu da se što bolje ostvari vaša humanitarna misija?

Najviše nam pomaže dijaspora. Mostarci različitih profila i generacija koji imaju čežnju za gradom i žele pomoći zajednici . Imamo zatvorenu grupu u kojoj se rade blic akcije kada god je nekom potrebna bilo kakva pomoć . Jedan od nedavnih primjera je akcija za djevojku kojoj je trebao novac da plati školarinu iz jako siromašne obitelji koja jedva preživljava. Ostatak novca koji se mjesečno  prikupi ide za obroke na kućni prag. Bez njihove pomoći i razumijevanja pola toga što radimo ne bi bilo moguće.

U vašem kolektivu je nekoliko vas koji ste stalni, a također imate i volontersku podršku. Da li je teško zadržati motivaciju za neprekidno humanitarno djelovanje ?

Mi smo vođeni velikim entuzijazmom ali ja lično izgubim motivaciju kada dođu ljudi s nekim lošim namjerama i više nam odnemognu nego pomognu.  Ponekad je i teško kada nekom jednom nismo u mogućnosti pomoći, a pružili smo podršku mnogo puta što dođe do loših reakcija. Mi smo mala i specifična sredina u kojoj je jako teško djelovati. Međutim mi ipak ne posustajemo jer smo odgovorni prema altruizmu kojeg smo odabrali kao životni put. Bitno je što mi našu priču i ideje sprovodimo u djela, a mnogo je primjera oko nas gdje se puno priča i malo radi.

Surađujete li s pučkom i javnom kuhinjom, Centrom za socijalni rad i Crvenim križem?

Postojale su neke određene zajedničke inicijative s naše strane i održani su sastanci nakon kojih, nažalost nije bilo konkretnih rezultata. Predlagao sam da se zajedničkim snagama posvetimo revidiranju i kreiranju spiskova socijalno ugroženih ljudi i porodica ali to je na kraju ostala samo ideja koja nije sprovedena u djelo. Smatram da bi zajedno i uz dobru organizaciju mogli mnogo toga dobrog uraditi . A također smatram da bi oni trebali konkretnije opravdati svoj rad te ulaganja države i kantona u njihovo humanitarno djelovanje.

 
(Marina Đapić/mionama.ba)