Iskustva djevojaka koje su doživjele nasilje putem interneta

Nadam se da će ovaj tekst doprinijeti tome da se pokaže koliko naizgled benigni komentari i ponašanja mogu prouzrokovati razorne psihološke posljedice kod ljudi.

Marija, 20

Kada sam imala 16 godina doselila sam se u novi grad. U školi su me dobro prihvatali sve dok moj tadašnji momak nije s lažnog profila objavio video našeg seksualnog odnosa na fejsbuku. Poslije toga, prestala sam da često izlazim iz kuće, ali su me i svi tadašnji prijatelji počeli izbjegavati. Osjećala sam se izgubljeno.

Jako me boljela činjenica kako je taj snimak nemoguće ukloniti s interneta jer bi ga neko uvijek imao sačuvanog i ponovo bi ga objavljivao. Bila sam toliko loše da sam pokušala sebi da oduzmem život tako što sam popila izbjeljivač.

Na svu sreću pronašao me moj otac koji me odvezao u bolnicu i spasio. Poslije smo cijeli slučaj prijavili policiji. Snimak je uklonjen, a ja sam nastavila sa svojim životom u drugom gradu u koji smo se nakon ovoga morali preseliti.

Jelena, 21

Neposredno nakon što su mi se roditelji razveli i što sam preblovala kancer desilo mi se to da su se ispod mojih objava na fejsbuku krenuli pojavljivati komentari u kojima su me ljudi vrijeđali i ismijavali. Do tad sam nekako gurala i držala se čvrsto, ali mislim da je to kap koja je prelila čašu.

Da nisam bila u psihički tako lošem položaju zbog stvari koje su mi se prethodno desile vjerovatno bih lakše prihvatila negativne komentare na račun mojih objava. Ipak, to me je dotuklo. Počela sam se povlačiti u sebe, izbjegavati prijatelje i provoditi vrijeme u sobi plačući.

Zbog negativnih komentara na račun mog fizičkog izgleda dobila sam bulimiju.

Na svu sreću odrasla sam u porodici s veoma brižnim roditeljima. Oni su prepoznali probleme i uputili me na psihoterapiju. Zahvaljujući redovnim posjetama terapeutu uspjela sam se oporaviti.

Da nije toga bilo vjerovatno bih završila tragično jer sam u teškim trenucima razmišljala i o samoubistvu kao jedinom načinu da se rješim patnji koje su me okruživale.

Nataša, 19

Kad sam upisala srednju školu desilo mi se to da me cure iz razreda nisu dobro prihvatile od samog početka. Bez ikakvog razloga izbjegavale su me ili bi mi se obratile uglavnom kako bi mi rekle nešto loše.

Osjećala sam se tako izgubljeno, usamljeno i bezvrijedno. Plakala sam svaki dan. Krenula sam posjećivati psihoterapeuta i psihijatra i počela piti antidepresive.

Iako sam bila jako loše nekako sam izdržavala sve do dana kada sam saznala kako su moje tadašnje drugarice iz razreda napravile fejsbuk grupu posvećenu ismijavanju ljudi koji im se ne sviđaju. Jedna od glavnih tema bila sam i ja. Ismijavale su moj fizički izgled, pisale kako sam luda jer su otkrile kako pijem antidepresive i slične stvari.

Poslije toga pokušala sam se ubiti prerezavši vene. Imala sam sreće da su na vrijeme stigli ljudi iz hitne pomoći. Sada, 4 godine nakon toga mogu reći da živim ispunjen život kojim sam zadovoljna.

Upravo zato želim poručiti svoj djeci koja se nose sa zlostavljanjem od strane vršnjaka da ne odustaju, da se to ne dešava samo njima i da je moguće prevazići i najgore stvari i biti zadovoljan i poslije situacija koje nam izgledaju bezizlazne.

U ovom tekstu dala sam prostor isključivo ženama koje su doživjele sajber nasilje iz tog razloga što su mu one češće izložene u odnosu na momke – pogotovo ako govorimo o seksualnom uznemiravanju i nekim težim oblicima zlostavljanja.

Takođe, ono može imati daleko razornije posljedice od drugih oblika nasilja iz više razloga. Prvo, žrtva se teško može skloniti na sigurno mjesto jer svoj telefon nosi uvijek sa sobom, te se tako ne osjeća zaštićeno čak ni u sopstvenoj kući.

Kada smo izloženi nekom uvredljivom komentaru imamo priliku da ga pročitamo nebrojeno puta, pa se tako teške psihološke posljedice snažnije urezuju u našu svijest i podsvijest.

Glasine, tračevi, osude danas stižu do ogromnog broja ljudi brže nego ikada. Na to sve, zlostavljači se mogu sakriti iza bilo kojeg imena i tako depersonalizovani činiti vrlo okrutne stvari.

Brojna istraživanja su pokazala kako je fenomen depersonalizacije jedan od glavnih uzročnika teških zločina počinjenih tokom ratnih dešavanja od strane vojnika koji su gubeći ideju o vlastitom identitetu bili spremniji na njih.

Mislim da je svima sada već jasno kako se ratovi iz fizičkog premještaju u virtuelni i psihološki svijet. Zato vjerujem da je došao odsudni trenutak da postavimo čvrstu psihološku odbranu i pružimo podršku žrtvama i rehabilitaciju i resocijalizaciju nasilnicima.

Fotografije su simboličnog karaktera.

(lolamagazin)

Posljednji postovi