Maratonac, ultramaratonac, triatlonac, trener, direktor, entuzijasta. Ugljevičanin Mladen Stevanović trčanje smatra načinom života. U nizu, trkom, pređenih kilometara radi i sa djecom kroz školu sporta “Mali šampioni”.
Završio si Fakultet fizičkog obrazovanja i sporta u Banja Luci. Sport je logičan nastavak karijere ali zašto baš trčanje? I šta je za tebe trčanje?
Trčanje je više od sporta, to je moj način života. Volim osjećaj koji mi pruža. Sam biram svoj tempo, koliko ću trčati, kakav će biti trening i koliko ću pomjeriti svoje psihičke i fizičke granice izdržljivosti. Nerijetko nakon napornog dana sa mnoštvom aktivnosti, potrebno mi je ostati sam i na miru sve to posložiti. Trčanje mi pomaže u tome, dobro je za moj mentalni mir i za donošenje mnogih odluka. Najbolje ideje imam dok trčim. Trčanje je ponekad napor za tijelo, ali baš uvijek odmor za dušu. Svi mi imamo razloge zašto se bavimo trčanjem i ciljeve koje trčanjem želimo postići. Neko je počeo trčati jer želi izgubiti kilograme, neko zbog društva, neko zbog trenda, ali jedno je sigurno da svi zavole trčanje bez obzira na početne ciljeve. Tada ono postane zavisnost bez koje se ne može.
Da li je trčanje puno više od fizičke aktivnosti?
Kroz trčanje sam puno naučio o sebi i vjerujem da, ako čovjek želi upoznati sebe, svoj karakter, slabosti, strahove, snage, svoje ambicije i želje, to može vrlo autentično. U trčanju si sam i to što ti prolazi kroz glavu je kao da gledaš predstavu na pozornici. Gledaš sebe s’ više objektivnosti, vidiš svoje strahove – da možda nećeš uspjeti doći do kraja, strah da su drugi brži, da si se zaletio… Isto tako priznaš da imaš i ambicije – da želiš biti brži od sebe, da želiš biti brži od drugih. Svi ti izazovi se reflektuju i na druge sfere i ponavljaju u svakodnevnom životu i poslu, samo ih ne vidimo tako jasno. Svaka završena trka daje dodatnu snagu i samopouzdanje. Mene je trčanje definitivno ojačalo.
Kada kažemo trčanje, asocijacije su uglavnom na hobi. Moje pitanje je: Šta se sve može trčanjem? Odnosno, konkretni razultati i šta je tebi ono sve omogućilo?
Trčanje mi je u mnogočemu obogatilo život i dalo perspektivu. Pronašao sam mnogo prednosti koje nisu samo sportske, od toga da sam na trkama upoznao mnogo ljudi, puno putovanja. Najveći benefit je što smo se međusobno povezali i toliko se često čujemo da uopšte nemamo osjećaj da neko živi u Splitu ili Ljubljani, Moskvi ili Rotterdamu. Razmjenjujemo slike, iskustva s treninga, dijelimo savjete, pomažemo.
Možeš li da nam izdvojiš neku trku posebno?
Ne mogu se odlučiti za najdražu trku. Trčao sam maraton Beograd, Ljubljana, Split, Dubrovnik, Sarajevo, Moskva, halfironman Poreč, ironman Nađatad (Mađarska), ultra maraton (100 km) Beograd, trka na 6 sati Beograd, Svjetsko prvenstvo na 100km Sveti Martin… Svaka je drugačija jer dominira drugačiji osjećaj. Nekad je mjesto gdje se trka održava predivno, nekad pobijedim svoje slabosti za koje nisam ni znao da postoje, negdje je druženje poslije trke senzacionalno, negdje je publika ta koja ostavi utisak. Ipak, prvi se pamte: prvi maraton, Ironman, prva ultra na 100km… jedinstven osjećaj!
Veliki dio tvoje profesionalne karijere podrazumijeva rad sa djecom. Pretpostavljam da Školom sporta „Mali šampioni“ usađuješ djeci ljubav prema sportu?
To je projekat koji je započeo 2011, kao pionir na ovim prostorima. Do sada je kroz Školu prošlo oko 600 mališana. Cilj programa nije stvaranje vrhunskih sportista, već uvođenje djece u svijet sporta i upoznavanjem sa mnoštvom različitih struktura vježbanja. Tri godine smo domaćini „Malih Olimpijskih igara“ – takmičenja koje okuplja Škole sporta iz Brčkog, Bijeljine, Tuzle, Doboja, Lopara (350 učesnika). Dječija takmičenja ovog tipa gradovima doprinose da se sport podigne na jedan viši nivo i mi nastojimo da zadržimo kontinuitet ovih igara. Škola sporta je pokrenula i besplatnu školu plivanja. Namijenjena je djeci koja ne znaju plivati ili su tek počela sa plivanjem. Kroz ovaj program djeca nauče: održavanje na vodi, disanje u vodi, plutanje na stomaku i leđima, ronjenje, klizanje, skok na noge i glavu i osnove plivačkih tehnika kraul i leđno. Na kraju programa slijedi finalno testiranje i polaznici stiču diplome o završenoj obuci.
Šta za tebe znači rad sa djecom?
Kroz rad sa djecom neprestano se prisjećam velikih i važnih lekcija koje djeca imaju za nas. Gledam kako svojom maštom i srcem čine avanturu od svakog trenutka kroz osmijeh, igrajući se i istražujući. Svjestan sam privilegije koju ovaj posao donosi. Biti u prilici vidjeti svijet očima djeteta, to je neprocjenjivo.
(Mitar Simikić/mionama.ba)
Završio si Fakultet fizičkog obrazovanja i sporta u Banja Luci. Sport je logičan nastavak karijere ali zašto baš trčanje? I šta je za tebe trčanje?
Trčanje je više od sporta, to je moj način života. Volim osjećaj koji mi pruža. Sam biram svoj tempo, koliko ću trčati, kakav će biti trening i koliko ću pomjeriti svoje psihičke i fizičke granice izdržljivosti. Nerijetko nakon napornog dana sa mnoštvom aktivnosti, potrebno mi je ostati sam i na miru sve to posložiti. Trčanje mi pomaže u tome, dobro je za moj mentalni mir i za donošenje mnogih odluka. Najbolje ideje imam dok trčim. Trčanje je ponekad napor za tijelo, ali baš uvijek odmor za dušu. Svi mi imamo razloge zašto se bavimo trčanjem i ciljeve koje trčanjem želimo postići. Neko je počeo trčati jer želi izgubiti kilograme, neko zbog društva, neko zbog trenda, ali jedno je sigurno da svi zavole trčanje bez obzira na početne ciljeve. Tada ono postane zavisnost bez koje se ne može.
Da li je trčanje puno više od fizičke aktivnosti?
Kroz trčanje sam puno naučio o sebi i vjerujem da, ako čovjek želi upoznati sebe, svoj karakter, slabosti, strahove, snage, svoje ambicije i želje, to može vrlo autentično. U trčanju si sam i to što ti prolazi kroz glavu je kao da gledaš predstavu na pozornici. Gledaš sebe s’ više objektivnosti, vidiš svoje strahove – da možda nećeš uspjeti doći do kraja, strah da su drugi brži, da si se zaletio… Isto tako priznaš da imaš i ambicije – da želiš biti brži od sebe, da želiš biti brži od drugih. Svi ti izazovi se reflektuju i na druge sfere i ponavljaju u svakodnevnom životu i poslu, samo ih ne vidimo tako jasno. Svaka završena trka daje dodatnu snagu i samopouzdanje. Mene je trčanje definitivno ojačalo.
Kada kažemo trčanje, asocijacije su uglavnom na hobi. Moje pitanje je: Šta se sve može trčanjem? Odnosno, konkretni razultati i šta je tebi ono sve omogućilo?
Trčanje mi je u mnogočemu obogatilo život i dalo perspektivu. Pronašao sam mnogo prednosti koje nisu samo sportske, od toga da sam na trkama upoznao mnogo ljudi, puno putovanja. Najveći benefit je što smo se međusobno povezali i toliko se često čujemo da uopšte nemamo osjećaj da neko živi u Splitu ili Ljubljani, Moskvi ili Rotterdamu. Razmjenjujemo slike, iskustva s treninga, dijelimo savjete, pomažemo.
Možeš li da nam izdvojiš neku trku posebno?
Ne mogu se odlučiti za najdražu trku. Trčao sam maraton Beograd, Ljubljana, Split, Dubrovnik, Sarajevo, Moskva, halfironman Poreč, ironman Nađatad (Mađarska), ultra maraton (100 km) Beograd, trka na 6 sati Beograd, Svjetsko prvenstvo na 100km Sveti Martin… Svaka je drugačija jer dominira drugačiji osjećaj. Nekad je mjesto gdje se trka održava predivno, nekad pobijedim svoje slabosti za koje nisam ni znao da postoje, negdje je druženje poslije trke senzacionalno, negdje je publika ta koja ostavi utisak. Ipak, prvi se pamte: prvi maraton, Ironman, prva ultra na 100km… jedinstven osjećaj!
Veliki dio tvoje profesionalne karijere podrazumijeva rad sa djecom. Pretpostavljam da Školom sporta „Mali šampioni“ usađuješ djeci ljubav prema sportu?
To je projekat koji je započeo 2011, kao pionir na ovim prostorima. Do sada je kroz Školu prošlo oko 600 mališana. Cilj programa nije stvaranje vrhunskih sportista, već uvođenje djece u svijet sporta i upoznavanjem sa mnoštvom različitih struktura vježbanja. Tri godine smo domaćini „Malih Olimpijskih igara“ – takmičenja koje okuplja Škole sporta iz Brčkog, Bijeljine, Tuzle, Doboja, Lopara (350 učesnika). Dječija takmičenja ovog tipa gradovima doprinose da se sport podigne na jedan viši nivo i mi nastojimo da zadržimo kontinuitet ovih igara. Škola sporta je pokrenula i besplatnu školu plivanja. Namijenjena je djeci koja ne znaju plivati ili su tek počela sa plivanjem. Kroz ovaj program djeca nauče: održavanje na vodi, disanje u vodi, plutanje na stomaku i leđima, ronjenje, klizanje, skok na noge i glavu i osnove plivačkih tehnika kraul i leđno. Na kraju programa slijedi finalno testiranje i polaznici stiču diplome o završenoj obuci.
Šta za tebe znači rad sa djecom?
Kroz rad sa djecom neprestano se prisjećam velikih i važnih lekcija koje djeca imaju za nas. Gledam kako svojom maštom i srcem čine avanturu od svakog trenutka kroz osmijeh, igrajući se i istražujući. Svjestan sam privilegije koju ovaj posao donosi. Biti u prilici vidjeti svijet očima djeteta, to je neprocjenjivo.
(Mitar Simikić/mionama.ba)
