Ovdje sam pjesnik, povjesničar, umjetnik i znanstvenik. Na Zapadu bih bio magaciner (molim da se ovaj primjer shvati samo kao ilustracija a ne kao nipodaštavanje) i to je taj identitarni prijelom koji ne mogu napraviti
Marko Matolić, nezavisni historičar, književnik, izdavač i bibliotekar iz Orašja, nedavno je objavio knjigu naslova S bosanske granice. Radi se o dopisima i izvještajima fra Martina Nedića o stanju u Bosni i Hercegovini, objavljivanim u Gajevim Novinama od 1838. do 1855. Prepisavši ih u izvornom obliku, Matolić je priredio knjigu na prvom mjestu značajnu kao naučni rad, koji na jednom mjestu sabira povijesnu građu što je ranije bila rasuta u 12.000 novinskih listova, a zatim i kao knjigu koja posjeduje književno-umjetničku vrijednost. Za istinske ljubitelje domaćeg jezika, koji uživaju u svemu onome čega se novokomponovani gramatici i pravopislije gnušaju, knjiga S bosanske granice je izlet u jezičku prošlost Bosne i Hercegovine, pa ako je s početka malo i teško, vrijedi truda jer omogućava da se čuje prošlost, u čemu ima nešto zabavno, kao u odjeći koja je sasvim izašla iz mode.
Matolić, koji iza sebe ima četiri knjige, par desetina brojeva književnog časopisa, nebrojeno objavljenih radova u stručnim časopisima, te zidanu biblioteku, nije čovjek koji se voli medijski eksponirati, ali s obzirom da je nova knjiga još uvijek svježa, pristao je na intervju.
Šta ti je bila motivacija da se latiš obimnog posla sastavljanja knjige S bosanske granice?
Ne bih baš znao precizno reći. Mislim da se jednostavno poklopilo dosta stvari i rezultiralo tom knjigom. U prvom redu, našao sam članak dr. Vlaste Švoger s Hrvatskog instituta za povijest koja je pisala upravo o tim dopisima. Ona ih je znanstveno kontekstualizirala i tek ponegdje citirala, ali ja, kao i većina povjesničara, volim raditi izravno s izvorima. Stoga sam na osnovu znanstvenih spoznaja dr. Švoger i dr. Rastka Drljića krenuo u potragu za dopisima fra Martina Nedića. Dvijestotine i deseta obljetnica fra Martinova rođenja se također poklopila s godinom tiskanja knjige, a već duže vrijeme postoji i ideja o izdavanju Nedićevih izabranih djela, u kojima bi ovi dopisi mogli činiti jedan svezak.
Kada si se zainteresovao za historiju? Koji autori/knjige su ti zapalili plamen za ovu nauku?
Isto to pitanje postavio mi je prof. Azem Kožar na prvoj godini fakulteta. Ne bih da ispadnem zaguljen i tvrdoglav čovjek, ali ću ti dati isti odgovor: htio bih biti pisac. Mišljenja sam da povijest, kao „imperijalistička znanost“, kako ju je F. Braudel zvao, jedina donosi i znanstvenu širinu i znanstvenu dubinu koju volim osjetiti u književnim djelima. Kao i ti, volim čitati Gogolja i klasike općenito, a znaš i sam kakvu ulogu povijest ima u takvim djelima. U historiografiji to ipak nije kao u književnosti pa da imaš neke omiljene pisce. Svaki doprinos znanosti je dobar, makar se i ne slagali s nekim interpretacijama. No i među povjesničarima imaš jako dobrih stilista. Ja osobno, upravo zbog stilistike, volim čitati knjige prof. Adnana Jahića iako su teme koje obrađuje naoko nezanimljive (trenutno čitam njegovu knjigu „Muslimansko žensko pitanje u BiH 1908-1950“). Onda imaš povjesničare pozitivističare, poput dr. Galiba Šljive. Njegove knjige od 400 stranica pročitam za dva-tri dana jer imaju narativni i vremenski slijed, poput romana. Volim čitati i interpretatore, one koji polemiziraju s povijesnim izvorima, poput Dubravka Lovrenovića. Baš skoro sam nabavio njegovu posthumno objavljenu knjigu „Baštinici i taoci prošlosti“. Ili studija Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“.
Koji historijski period ti je najdraži i zašto?
Pa ne znam koji mi je najdraži, ali znam koji ne volim. To je razdoblje ovog zadnjeg rata. Ne volim ga stoga što je vrlo teško iskreno pisati o njemu a da se mnoštvo ljudi ne uvrijedi i pokrene hajku na tebe. Zato se držim starine. Naroda baš briga ako otkriješ neku neolitsku radionicu, ili sloj kostolačke kulture na vinčanskoj, ako na terenu nađeš „podgrađe“ Sigismundovog grada Arkyja ili kužno groblje iz XV. stoljeća. Za fra Martinovu knjigu se narod ipak, moram to priznati, zainteresirao, ali izgleda samo zato što sam je reklamirao kao djelo koje govori o epidemijama zaraznih bolesti, radikalnom islamu, korumpiranoj i nefunkcionalnoj vlasti i sitnim primjerima tolerancije i suživota koji stoje na suprotnom tasu vage.
Poznato mi je da si sakupljač historijske građe vezane za Posavinu. Od čega se sastoji tvoja kolekcija i šta u njoj smatraš za najveću vrijednost?
Prvobitno bih naglasio da nisam kolekcionar materijalnih ostataka. Sve artefakte koje pronađem na terenu, bez obzira koliko vrijedni bili, poklanjam lokalnim muzejima. To mi je nešto kao etički princip jer se bojim da ako ikad ostavim sebi neki predmet, da ću uvijek imati opravdanje da sačuvam još jedan, pa još jedan… Ovako znam i miran sam: sve ide u muzej. No ono što prikupljam je pisana građa: knjige, periodika, kopije i originali rukopisa. Imam ih jako puno. Obiteljsku kuću u Boku sam pretvorio u knjižnicu i nezvanično napravio zavičajnu zbirku knjiga Bosanske Posavine. Do sada u njoj imam oko 700 djela, što čini možda 1/3 od onoga što je do sad tiskano. Za najveću vrijednost u zbirci smatram razne transkripte svjedočanstava ljudi o povijesnim i kulturnim događajima u Bosanskoj Posavini.
Kako na tebe gledaju u Orašju? Podržava li te zajednica u tvojim aktivnostima?
Mislim da sam jako poznat i priznat u svom zavičaju. Možda mi je zato teško i otići na Zapad. Jer ovdje sam pjesnik, povjesničar, umjetnik i znanstvenik, i družim se sa pjesnicima, povjesničarima, umjetnicima i znanstvenicima. Na Zapadu bih bio magaciner (molim da se ovaj primjer shvati samo kao ilustracija a ne kao nipodaštavanje) i to je taj identitarni prijelom koji ne mogu napraviti. Ne prođe dan da mi se netko ne javi: „Markane, imaš li ovu knjigu? Našao sam neke stare fotografije, hoćeš ih skenirati? Evo neki stari rukopis. Tu ima izložba slika. Tamo ima promocija knjige.“ S takvom reputacijom imam čak i podršku lokalne politike i ustanova koji me stvarno nikad nisu odbili ili opstruirali u radu. Ipak, najveću podršku imam od naših ujaka, bosanskih franjevaca u Tolisi, koji mi dopuštaju da istražujem njihovu knjižnicu i arhiv koliko god želim. To njihovo razumijevanje, briga i ljudskost, tjera me da se i sam trudim biti ljubaznijom, skromnijom pa čak i religioznijom osobom.
Šta misliš o historiji kao nauci na južnoslavenskim prostorima danas?
Odmah ti moram reći da jako slabo pratim srpsku, a naročito crnogorsku i makedonsku historiografsku djelatnost, iz razloga što mi je teško nabaviti njihova najnovija izdanja. Sa slovenskom stojim malo bolje, uspijevam nabaviti knjige Mitje Ferenca, Borisa Mlakara, Ljube Dornik-Šubelj itd., dok hrvatsku i bh historiografiju mogu urednije pratiti jer sam tu uspostavio neke veze (recimo, nova knjiga dr. Marijana stigla je do mene tri dana nakon izlaska iz tiska). Iskreno mislim da se i u tim znanstvenim ustanovama navuklo dosta kukolja ali ipak se radi, i radi se kvalitetno s obzirom koliko se u znanost ulaže, naročito u BiH. No u moru problema izdvojio bih ipak jedan koji se izravno odražava na mene pa me samim tim najviše i tišti, a to je jako mali tiraž objavljenih djela. Postoje neka značajna djela do kojih je nemoguće doći kao vlasnik. Primjerice studija dr. Ćoškovića o Crkvi bosanskoj koju nemam u svojoj zavičajnoj zbirci. U takvim prilikama znao sam ne jednom doći na promociju neke knjige gdje se ta knjiga nije mogla nabaviti. Tražeći monografiju o Drugom korpusu ARBiH bio sam na dvije promocije u dva različita grada i niti na jednoj nije bilo knjige za kupiti!
Ranije ove godine, pod pseudonimom Markan Sarhoš, objavio si poetsku knjižicu “Pjesmotvorni spisi”, u kojoj dominira ljubavna poezija. Čini se da živimo epohu u kojoj plemeniti osjećaji bilo koje vrste nisu u modi. Pitanje otrcano, ali gdje pronalaziš inspiraciju u ovo koristoljubivo vrijeme?
A ne bih se upuštao u interpretacije smisla poezije. Povjesničar Marc Bloch je rekao da definirati znači ograničiti. A pjesnička baljezganja o smislu poezije me nekad stvarno znaju nervirati pa ne želim sad i ja biti dio te družine. No i za poeziju ja osobno imam neki princip, a to je princip junaka našeg doba. Prije 200 godina Pečorin je bio skandalozan lik, a danas kad su svi momci ne samo nalik na njega, nego ga čak i prevazišli, mislim da junakom više nije takav profil nego upravo suprotan. Zato ja nemam problema s tim da budem romantik pa makar me to bezbroj puta zaredom okarakteriziralo ružnim psihološkim procjenama. Kroz poeziju pokušavam stvarati uspomene, ovjekovječiti trenutke, pa naravno da tako želim sačuvati one lijepe, ljubavne. Nešto nisam ljubitelj crnjačenja.
Dio zbirke “Pjesmotvorni spisi” je i dramatizirana poema “1463.”, po mom skromnom sudu – vrhunac bosanskohercegovačkog klasicizma kad je riječ o dramskoj književnosti. U njoj si se, poput Šekspira, predstavio kao historičar i pjesnik odjednom. Koja ti je bila osnovna zamisao kada si počeo pisati “1463.” i jesi li pokušavao ući s tim tekstom u pozorište?
Brate, pretjeruješ… Istina je da jako volim Shakespearea i da ga stalno iznova čitam, u nekim najstarijim pjesmama sam ga čak i plagirao (na sreću danas se to naziva citatnost ili intertekstualnost pa me ne može tužiti) i vjerujem da su njegove povijesne drame napravile idejni odraz i u mojoj, ali razlika u kvalitetu je „k’o nebo i zemlja“. No ja sam dao sve od sebe. Radio sam deset godina na tom tekstu, u njega sam interpolirao brojne povijesne izvore i na kraju mi je ta drama čak i dozlogrdila, naročito kad sam otkrio da su prvo Nikola Šop, a kasnije i Zlatko Hadžidedić također književno obradili istu temu i to znatno bolje od mene. Vrijednost moje drame je samo u drugačijem pristupu. No ovu dramu mi je nahvalio i moj recenzent Kolja Mićević čija me je nedavna smrt baš potresla. Nedostajat će mi. S tekstom nisam pokušavao ući u kazalište, imao sam drugačiju viziju za njega. Htio sam ga uglazbiti na suvremen način. Htio sam okupiti ekipicu repera iz različitih gradova i podijeliti im uloge po dramskim činovima. Tako bih dobio pet pjesama kojima bi producent napravio kvalitetne prijelaze i tako sačinio nekakav mixtape. Brate, dosta je bilo površnosti u repu. Treba to dić’ na višu razinu, intelektualniju. Rap ima potencijal za to.
Ne pripadaš vladinom, ni nevladinom sektoru, a nisi ni komercijala, nemaš sponzore. Smatraš li to prednošću ili nedostatkom? Postoji li poseban razlog da se držiš izvan sistema i kako opstaješ?
Volim slobodu. Mislim da će pitanje slobode u vrlo bliskoj budućnosti biti jako bitno čak i na globalnoj razini, ali ne bih o tome jer se bojim da ću ispasti radikalan ili čak lud. Opstajem kao i ti, borbom i pobjedama na sitnijim frontovima. Ne bojim se neimaštine. Imam knjižnicu s 5.000 knjiga, imam nekoliko hektara privatne šume za ogrijev, znam od skromnih sastojaka skuhati dobar obrok, zdrav sam i jak. One četiri Thoreauove nužnosti (sklonište, ogrijev, odjeća i hrana) mogu s lakoćom ispuniti. Sretan sam. Preživjet ću.
(Boris Lalić, Prometej.ba)
