Rođeni Tuzlak koji je odrastao u Kladnju danas igra značajnu ulogu u koordiniranju saradnje između Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori i u domovini.
Procjena je da u Švicarskoj živi više od 60.000 Bosanaca i Hercegovaca, a jedan od njih je naš današnji sagovornik Nikola Burić. Nikola je izvršni direktor i-platforme, ureda i online platforme koja koordinira, promovira i jača saradnju između pojedinaca, firmi, organizacija i institucija motiviranih da ostvare ideje i projekte koji doprinose razvoju Bosne i Hercegovine.
Za sebe voli reći da je rođen u Tuzli, a da je sve ostalo povijest. Kada ga neko pita odakle je, najčešće odgovori da nije važno odakle čovjek dolazi niti kamo ide – važno je samo da je sretan dok hoda.
ZACIJELITI RANE
– Šalu na stranu, živio sam prilično sretno i zadovoljno kao dijete u Kladnju sve do 1992, odnosno do početka rata u BiH, kao i vjerovatno sva djeca s naših područja rođena ‘70-ih i početkom ‘80-ih godina, a onda sam s majkom i sa starijim bratom, kao izbjeglica, živio u Novom Sadu, gdje sam završio osnovnu školu i Gimnaziju.
Kako je proteklo Vaše odrastanje, s obzirom na bh. porijeklo i sazrijevanje u drugoj sredini?
– Godine u izbjeglištvu i odrastanje bez oca, koji je tokom rata ostao u Kladnju, bile su prepune izazova, zbog čega odrastanje u to vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Ipak, siguran sam da je veliki broj tadašnje djece prolazio kroz sličnu sudbinu jer je zaista život u izbjeglištvu itekako specifičan, usljed upoznavanja s novom, do tada neviđenom, sredinom i kulturom (da, vojvođanska kultura se uveliko razlikuje od naše), ali sam također svjestan da se ni taj, tadašnji naš, način života ne može porediti sa odrastanjem djece u ratom zahvaćenim područjima.
Smatram da je bitno pričati o traumama iz djetinjstva, kao i raditi na njihovom zacjeljenju. Bez zacjeljenja i iscjeljenja rana izazvanih traumama nema ni ličnog ni profesionalnog napretka, a ni stvaranja zdravog društva.
Nedavno sam čuo rečenicu koja me se dojmila, te ću je rado podijeliti s vašim čitaocima i čitateljkama. „Ono što nas ne ubije odmah, razvija nam nezdrave obrasce ponašanja, koji nas ubijaju polako i sigurno“. I ne samo nas nego i ljude kojima smo okruženi, ali i sredinu u kojoj živimo.
No, što se tiče odrastanja, nakon Gimnazije odselio sam u Zagreb, u kojem sam, s kratkim prekidima, živio dvije godine. U međuvremenu, kratko sam boravio u Ljubljani i u Dalmaciji. Pokušavao sam shvatiti šta se zapravo desilo (u) Jugoslaviji i kako period ‘90-ih godina vide građani/ke novonastalih republika.
Diplomirani ste inžinjer zaštite životne sredine. Kako ste se odlučili na karijeru u ovom polju?
– Zapravo sam htio studirati i istraživati društvene nauke, što je uzrokovalo da dobar dio svog životnog puta, odrastanja i sazrijevanja patim za istim. Naime, stariji brat je nakon dvije godine studiranja na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu napustio studij i upisao filozofiju, što je bio šok za naše roditelje, jer je bio odličan student. Kada sam im ja rekao da me interesuje antropologija, bili su zatečeni i, s obzirom na činjenicu da smo bili veoma siromašni, vremenom sam shvatio da je njihov strah bio poprilično opravdan. Razmišljali su iz ugla egzistencije, što ranijeg osamostaljivanja i pronalaska zaposlenja.
INTERESI
Kako je antropologija bila samo neostvaren san u to vrijeme, u Novom Sadu je bila tek otvorena Katedra za inženjerstvo životne sredine na Fakultetu tehničkih nauka i meni je iz te perspektive bilo veoma zanimljivo razmišljati i maštati o rješenjima koja bi mogla doprinijeti kvaliteti života. Doduše, moji profesori su već rano uvidjeli da me tehnologija i tehnika i nisu baš previše interesovale, koliko pak društvo, ekonomija, politički sistemi, stoga sam se relativno rano zainteresirao za globalne društvene fenomene kao što su klimatske promjene i održivi razvoj.
Koje poslovne projekte u kontekstu Vaše struke izdvajate?
– Jedan sam od osnivača Novosadskog edukativnog centra u kojem smo radili na projektima cjeloživotnog i neformalnog obrazovanja. Redovno smo organizirali treninge, seminare i omladinske razmjene, a istovremeno sam radio i u jednoj IT firmi koju sam osnovao s kolegama s fakulteta. Razvijali smo softvere, kreirali društvene mreže, Facebook aplikacije. Svakako, jedna od zanimljivijih stvari iz tog životnog perioda jeste da smo, u saradnji sa kompanijama iz Austrije, Švicarske, Njemačke, Italije i Grčke razvijali tzv. environmental friendly blockchain, jedinstven u svijetu zahvaljujući činjenici da u sebi sadrži algoritam razvijen za FairCoin. Za razliku od ostalih kriptovaluta, FairCoin ne primjenjuje nikakve funkcije rudarstva ili kovanja, koje su potrebne samo za konkurentne sisteme i u sebi sadrži tzv. “proof of cooperation”. Također, bio sam i jedan od osnivača „etičke banke“ nazvane Bank of Commons, čiji je cilj podržati projekte alternativne ekonomije i društvenih kretanja na globalnoj i lokalnoj razini, a koja samim tim, što je posebno zanimljivo, radi bez bankara.
Danas ste izvršni direktor i-platforme. Zbog čega ste se odlučili na angažman u ovom polju?
– Ovaj projekat je nastao na inicijativu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a koji je prepoznat i podržan i od švicarske vlade.
2011. godine navedeno ministarstvo poslalo je dopis svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, u kojem je zatraženo mapiranje naše dijaspore. Švicarska vlada naručila je naučnu studiju koja je urađena na Univerzitetu u Neuchâtelu u Švicarskoj, čiji su rezultati pokazali da u ovoj zemlji živi, radi i obrazuje se više od 60.000 iseljenika iz Bosne i Hercegovine. Nakon toga, na inicijativu Švicarske agencije za razvoj i saradnju (SDC), formirana je organizacija i-dijaspora, koja je u tom trenutku okupila istaknute članove i članice bh. dijaspore u Švicarskoj. Uslijedili su mnogobrojni multilateralni i bilateralni razgovori sa predstavnicima ministarstava, ambasada u Sarajevu i u Bernu, kao i sa predstavnicima ostalih institucija i relevantnih organizacija, koji će rezultirati idejom o stvaranju jedne platforme koja bi okupljala različite aktere iz svijeta ekonomije, privrede, nauke, obrazovanja, kulture i sl.
UMREŽITI DIJASPORU
Ukratko, i-dijaspora je registrovana krajem 2014. godine, a i-platforma lansirana krajem 2016. Prisustvo samom lansiranju, upoznavanje s iznimnim ljudima koji su vodili organizaciju, zajednička težnja za uvezivanjem “naših” ljudi širom svijeta, kao i pružanje Bosancima i Hercegovcima prijateljske ruke, motivirali su me da se priključim i-dijaspori početkom 2018. godine. I ne žalim zbog toga.
Kako biste ocijenili do sada odrađeni posao kroz i-platformu? Kakvi su budući planovi u ovom smislu?
– Smatram da je do sada urađen odličan posao u smislu građenja kredibiliteta i legitimiteta. Naša mreža trenutno je “skovana” od preko 260 kompanija, institucija, pojedinaca i nevladinih organizacija, a istovremeno i neprestano raste.
Sarađujemo sa mnogim institucijama kao što su, već spomenuto, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH s kojim radimo na projektu Diaspora online check -in, zatim ostvarujemo izuzetnu saradnju sa Fakultetom za primijenjene nauke iz Bazela, sa Švicarskom krovnom organizacijom mladih (SAJV), sa Pronaturom – najstarijom i najvećom ekološkom organizacijom u Švicarskoj, sa Vanjskotrgovinskom komorom Bosne i Hercegovine s kojom radimo na transferu znanja, te smo u projektnom odboru mnogo većeg projekta kojeg implementiraju IOM i UNDP, nazvanog “Dijaspora za razvoj”.
Ubuduće planiramo umrežiti i povezati bh. dijasporu koja živi ne samo u Švicarskoj nego i u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i u Australiji. Planiramo nastaviti podržavati privredne subjekte iz BiH, stvarati mogućnosti širenja na švicarsko tržište u vidu savjetodavnih, mentorskih i edukativnih aktivnosti. Dodat ću i to da se nedavno jedan od naših istaknutih članova dosjetio da bismo trebali okupiti pet miliona prijatelja, odnosno Bosanaca i Hercegovaca, na jednom mjestu, te je i to itekako značajan budući projekat koji će zahtijevati mnogo rada i truda.
Između ostalog, realiziramo i tzv. projekte lokalnih zajednica. Trenutno sarađujemo sa Općinom Kladanj s kojom smo nedavno potpisali Memorandum o zajedničkoj saradnji. No, prije toga, postojala je saradnja s kladanjskom dijasporom u sklopu online eventa “Kladanj Meet Up”, koji je već do sada iznjedrio impresivne rezultate. Sličnu saradnju već pomalo ostvarujemo s Gradom Živinice s kojima smo također potpisali navedeni memorandum, a u planu je i saradnja s gradovima Tuzla i Zenica.
Kao što i sami ističete, dijaspora je nezaobilazan potencijal za BiH. Kako smatrate da se svijest o ovom potencijalu može povećati?
– Da je potencijal itekako prisutan i primjetan, mislim da je svima jasno. No, sada je potrebno raditi na izgradnji izgubljenog povjerenja i promjeni svijesti u kontekstu ohrabrivanja i osnaživanja mladih ljudi. Trebamo svi zajedno dokazati da je promjena nabolje u Bosni i Hercegovini zaista moguća, i to kroz izgradnju partnerstava između predstavnika dijaspore i lokalnih institucija, pojedinaca, kompanija itd.
PROMJENA STIŽE
Moramo promovirati primjere dobre prakse, svakodnevno razmjenjivati informacije i pospješivati umrežavanje i pravljenje davno srušenih mostova.
Svi se moramo uključiti i njegovati holistički, inkluzivni pristup. Promjena zasigurno dolazi, htjeli mi to ili ne. Ipak, smatram da je ključan i pritisak koji mora doći odozdo, odnosno iz lokalne zajednice jer samo na njega institucije reagiraju. U konačnici, i volja. Ukoliko nema volje sa svih strana, naš trud je uzaludan.
(oslobođenje.ba)
Za sebe voli reći da je rođen u Tuzli, a da je sve ostalo povijest. Kada ga neko pita odakle je, najčešće odgovori da nije važno odakle čovjek dolazi niti kamo ide – važno je samo da je sretan dok hoda.
ZACIJELITI RANE
– Šalu na stranu, živio sam prilično sretno i zadovoljno kao dijete u Kladnju sve do 1992, odnosno do početka rata u BiH, kao i vjerovatno sva djeca s naših područja rođena ‘70-ih i početkom ‘80-ih godina, a onda sam s majkom i sa starijim bratom, kao izbjeglica, živio u Novom Sadu, gdje sam završio osnovnu školu i Gimnaziju.
Kako je proteklo Vaše odrastanje, s obzirom na bh. porijeklo i sazrijevanje u drugoj sredini?
– Godine u izbjeglištvu i odrastanje bez oca, koji je tokom rata ostao u Kladnju, bile su prepune izazova, zbog čega odrastanje u to vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Ipak, siguran sam da je veliki broj tadašnje djece prolazio kroz sličnu sudbinu jer je zaista život u izbjeglištvu itekako specifičan, usljed upoznavanja s novom, do tada neviđenom, sredinom i kulturom (da, vojvođanska kultura se uveliko razlikuje od naše), ali sam također svjestan da se ni taj, tadašnji naš, način života ne može porediti sa odrastanjem djece u ratom zahvaćenim područjima.
Smatram da je bitno pričati o traumama iz djetinjstva, kao i raditi na njihovom zacjeljenju. Bez zacjeljenja i iscjeljenja rana izazvanih traumama nema ni ličnog ni profesionalnog napretka, a ni stvaranja zdravog društva.
Nedavno sam čuo rečenicu koja me se dojmila, te ću je rado podijeliti s vašim čitaocima i čitateljkama. „Ono što nas ne ubije odmah, razvija nam nezdrave obrasce ponašanja, koji nas ubijaju polako i sigurno“. I ne samo nas nego i ljude kojima smo okruženi, ali i sredinu u kojoj živimo.
No, što se tiče odrastanja, nakon Gimnazije odselio sam u Zagreb, u kojem sam, s kratkim prekidima, živio dvije godine. U međuvremenu, kratko sam boravio u Ljubljani i u Dalmaciji. Pokušavao sam shvatiti šta se zapravo desilo (u) Jugoslaviji i kako period ‘90-ih godina vide građani/ke novonastalih republika.
Diplomirani ste inžinjer zaštite životne sredine. Kako ste se odlučili na karijeru u ovom polju?
– Zapravo sam htio studirati i istraživati društvene nauke, što je uzrokovalo da dobar dio svog životnog puta, odrastanja i sazrijevanja patim za istim. Naime, stariji brat je nakon dvije godine studiranja na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu napustio studij i upisao filozofiju, što je bio šok za naše roditelje, jer je bio odličan student. Kada sam im ja rekao da me interesuje antropologija, bili su zatečeni i, s obzirom na činjenicu da smo bili veoma siromašni, vremenom sam shvatio da je njihov strah bio poprilično opravdan. Razmišljali su iz ugla egzistencije, što ranijeg osamostaljivanja i pronalaska zaposlenja.
INTERESI
Kako je antropologija bila samo neostvaren san u to vrijeme, u Novom Sadu je bila tek otvorena Katedra za inženjerstvo životne sredine na Fakultetu tehničkih nauka i meni je iz te perspektive bilo veoma zanimljivo razmišljati i maštati o rješenjima koja bi mogla doprinijeti kvaliteti života. Doduše, moji profesori su već rano uvidjeli da me tehnologija i tehnika i nisu baš previše interesovale, koliko pak društvo, ekonomija, politički sistemi, stoga sam se relativno rano zainteresirao za globalne društvene fenomene kao što su klimatske promjene i održivi razvoj.
Koje poslovne projekte u kontekstu Vaše struke izdvajate?
– Jedan sam od osnivača Novosadskog edukativnog centra u kojem smo radili na projektima cjeloživotnog i neformalnog obrazovanja. Redovno smo organizirali treninge, seminare i omladinske razmjene, a istovremeno sam radio i u jednoj IT firmi koju sam osnovao s kolegama s fakulteta. Razvijali smo softvere, kreirali društvene mreže, Facebook aplikacije. Svakako, jedna od zanimljivijih stvari iz tog životnog perioda jeste da smo, u saradnji sa kompanijama iz Austrije, Švicarske, Njemačke, Italije i Grčke razvijali tzv. environmental friendly blockchain, jedinstven u svijetu zahvaljujući činjenici da u sebi sadrži algoritam razvijen za FairCoin. Za razliku od ostalih kriptovaluta, FairCoin ne primjenjuje nikakve funkcije rudarstva ili kovanja, koje su potrebne samo za konkurentne sisteme i u sebi sadrži tzv. “proof of cooperation”. Također, bio sam i jedan od osnivača „etičke banke“ nazvane Bank of Commons, čiji je cilj podržati projekte alternativne ekonomije i društvenih kretanja na globalnoj i lokalnoj razini, a koja samim tim, što je posebno zanimljivo, radi bez bankara.
Danas ste izvršni direktor i-platforme. Zbog čega ste se odlučili na angažman u ovom polju?
– Ovaj projekat je nastao na inicijativu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a koji je prepoznat i podržan i od švicarske vlade.
2011. godine navedeno ministarstvo poslalo je dopis svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, u kojem je zatraženo mapiranje naše dijaspore. Švicarska vlada naručila je naučnu studiju koja je urađena na Univerzitetu u Neuchâtelu u Švicarskoj, čiji su rezultati pokazali da u ovoj zemlji živi, radi i obrazuje se više od 60.000 iseljenika iz Bosne i Hercegovine. Nakon toga, na inicijativu Švicarske agencije za razvoj i saradnju (SDC), formirana je organizacija i-dijaspora, koja je u tom trenutku okupila istaknute članove i članice bh. dijaspore u Švicarskoj. Uslijedili su mnogobrojni multilateralni i bilateralni razgovori sa predstavnicima ministarstava, ambasada u Sarajevu i u Bernu, kao i sa predstavnicima ostalih institucija i relevantnih organizacija, koji će rezultirati idejom o stvaranju jedne platforme koja bi okupljala različite aktere iz svijeta ekonomije, privrede, nauke, obrazovanja, kulture i sl.
UMREŽITI DIJASPORU
Ukratko, i-dijaspora je registrovana krajem 2014. godine, a i-platforma lansirana krajem 2016. Prisustvo samom lansiranju, upoznavanje s iznimnim ljudima koji su vodili organizaciju, zajednička težnja za uvezivanjem “naših” ljudi širom svijeta, kao i pružanje Bosancima i Hercegovcima prijateljske ruke, motivirali su me da se priključim i-dijaspori početkom 2018. godine. I ne žalim zbog toga.
Kako biste ocijenili do sada odrađeni posao kroz i-platformu? Kakvi su budući planovi u ovom smislu?
– Smatram da je do sada urađen odličan posao u smislu građenja kredibiliteta i legitimiteta. Naša mreža trenutno je “skovana” od preko 260 kompanija, institucija, pojedinaca i nevladinih organizacija, a istovremeno i neprestano raste.
Sarađujemo sa mnogim institucijama kao što su, već spomenuto, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH s kojim radimo na projektu Diaspora online check -in, zatim ostvarujemo izuzetnu saradnju sa Fakultetom za primijenjene nauke iz Bazela, sa Švicarskom krovnom organizacijom mladih (SAJV), sa Pronaturom – najstarijom i najvećom ekološkom organizacijom u Švicarskoj, sa Vanjskotrgovinskom komorom Bosne i Hercegovine s kojom radimo na transferu znanja, te smo u projektnom odboru mnogo većeg projekta kojeg implementiraju IOM i UNDP, nazvanog “Dijaspora za razvoj”.
Ubuduće planiramo umrežiti i povezati bh. dijasporu koja živi ne samo u Švicarskoj nego i u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i u Australiji. Planiramo nastaviti podržavati privredne subjekte iz BiH, stvarati mogućnosti širenja na švicarsko tržište u vidu savjetodavnih, mentorskih i edukativnih aktivnosti. Dodat ću i to da se nedavno jedan od naših istaknutih članova dosjetio da bismo trebali okupiti pet miliona prijatelja, odnosno Bosanaca i Hercegovaca, na jednom mjestu, te je i to itekako značajan budući projekat koji će zahtijevati mnogo rada i truda.
Između ostalog, realiziramo i tzv. projekte lokalnih zajednica. Trenutno sarađujemo sa Općinom Kladanj s kojom smo nedavno potpisali Memorandum o zajedničkoj saradnji. No, prije toga, postojala je saradnja s kladanjskom dijasporom u sklopu online eventa “Kladanj Meet Up”, koji je već do sada iznjedrio impresivne rezultate. Sličnu saradnju već pomalo ostvarujemo s Gradom Živinice s kojima smo također potpisali navedeni memorandum, a u planu je i saradnja s gradovima Tuzla i Zenica.
Kao što i sami ističete, dijaspora je nezaobilazan potencijal za BiH. Kako smatrate da se svijest o ovom potencijalu može povećati?
– Da je potencijal itekako prisutan i primjetan, mislim da je svima jasno. No, sada je potrebno raditi na izgradnji izgubljenog povjerenja i promjeni svijesti u kontekstu ohrabrivanja i osnaživanja mladih ljudi. Trebamo svi zajedno dokazati da je promjena nabolje u Bosni i Hercegovini zaista moguća, i to kroz izgradnju partnerstava između predstavnika dijaspore i lokalnih institucija, pojedinaca, kompanija itd.
PROMJENA STIŽE
Moramo promovirati primjere dobre prakse, svakodnevno razmjenjivati informacije i pospješivati umrežavanje i pravljenje davno srušenih mostova.
Svi se moramo uključiti i njegovati holistički, inkluzivni pristup. Promjena zasigurno dolazi, htjeli mi to ili ne. Ipak, smatram da je ključan i pritisak koji mora doći odozdo, odnosno iz lokalne zajednice jer samo na njega institucije reagiraju. U konačnici, i volja. Ukoliko nema volje sa svih strana, naš trud je uzaludan.
(oslobođenje.ba)
