Čim obavi mnogobrojne radove na porodičnoj farmi nadomak Gradiške, Milena Erceg se lati foto-aparata i njime počinje bilježiti život i trenutke koji pored većine nas prolaze neprimijećeno.
Na adresu Milene Erceg, iz Lijevča polja nadomak Gradiške, u samo par dana stigle su tri nagrade za umjetničku fotografiju.
Fotografija “Ognjen” donijela joj je dvije nagrade – prvu u Ukrajini i drugu nagradu na 23. klupskoj izložbi u Banjaluci. Poštar joj je samo par dana ranije donio i drugu nagradu za fotografiju “Life Story” osvojenu u Kragujevcu.
Nagrađena fotografija “Ognjen”
Pomenimo i zahvalnicu iz Indije, kao i da je sve ovo Milena osvojila u prvoj sedmici jula. A to je tek dio nagrada od početka ove godine – od 15 izložbi na kojima je učestvovala, nagrađena je 10 puta.
Ogromne ljubavi prema fotografiji Milena je postala svjesna tek nakon požara u porodičnoj kući, kada su zauvijek izgubljeni svi albumi sa dragim uspomenama, pa i čitava kolekcija starih fotografija, koje je godinama brižljivo skupljala i čuvala njena baka.
Nakon toga, Milena se priključuje fotosekciji u školi, a ubrzo joj otac kupuje analogni fotoaparat “Smenu”. Od tada počinje bilježiti život i trenutke koji pored većine nas prolaze neprimijećeno.
Fotografije su, kako kaže Milena, bile i ostale neprocjenjiva vrijednost kao zapisi, svjedoci jednog vremena koje se neće vratiti.
A kroz fotografije Milena želi posmatraču približiti život onakav kakav jeste, bez režiranja, uljepšavanja ili namještanja scene. Smatra da u današnje vrijeme toga imamo i previše. Stoga i ne čudi što posebno voli fotografisati djecu, oni su joj, ističe, najslađi pred objektivom, sa stvarnim emocijama, bez namještanja i poziranja, bez maski.
“U današnje vrijeme je prava eksapnzija što se tiče fotografije . Na većini njih se vidi režija, scenario, vidi se nešto osmišljeno unaprijed ili prikazano na što ljepši način. Nema mnogo realnosti i stvarnosti, nema mnogo onog što u stvari jeste oko nas. A ja volim realnost i zato ljude fotografišem onako kako ih zateknem u nekom momentu, slučajno i bez namještanja. Pokušam, zapravo, kroz fotografiju samo prenijeti njihov život, onakav kakav je zaista, bilo da je u pitanju neka radnja ili portret. Takođe, dio fotografije čini i posmatrač iza objektiva. Ja, a tako pretpostavljam i ostali, imam svoje životne priče i razne emocije, a to što ih prenesim na fotografiju je vjerovatno zbog toga što prepoznajem neki dio preživljenih emocija u onom što posmatram kroz objektiv”, objašnjava Milena, koja pored fotografija ljudi, često bilježi uhvaćene trenutke nekog jutra na Savi, u selu, u prirodi uopšte.
Milenin izbor je analogna fotografija i uglavnom se sama edukovala, najviše putem interneta.
Ima Nikon 3100. i sva podešavanja radi ručno. Neke filmove je i sama razvijala, a u skorije vrijeme se nada i nekom studiju, gdje bi mogla raditi puno više sa filmom.
Ova talentovana žena, majka dva sina, uspješna je u još jednom poslu – stočarstvu. Ima farmu muznih krava nedaleko od Gradiške, a njena tajna je u dobroj organizaciji i činjenici da foto-aparat uvijek nosi sa sobom.
“Selo je mjesto gdje se moj život odvija. Na selu sam rođena i odrasla i selo mi nikada nije bilo ograničenje za napredovanje u bilo kom segmentu, već naprotiv nepresušan izvor inspiracije”, priča Milena, ali se prisjeća da je bilo i određenih predrasuda: “Sjećam se ranije, kada pomenem da sam domaćica, ljudi su me čudno gledali, jer vide da nosim foto-aparat svugdje okolo. Nažalost, kod nas još uvijek postoji ta percepcija da se od jedne domaćice na selu ne može očekivati da u slobodno vrijeme radi bilo šta drugo, već ispija kafe ili nešto slično. Ipak, nisam dala da me predrasude odvoje od fotografije. Aparat je uvijek uz mene, čak i u autu, jer ja sam ta koja obavlja administrativne poslove i često sam u vožnji. Mnoge trenutke sam zabilježila tako što sam ugledala neki motiv dok sam vozila, zaustavila se i fotografisala. Pošto zbog obaveza na farmi svako jutro ustajem poprilično rano, svjedočila sam mnogim prelijepim svitanjima sa izmaglicom, koji su vrlo česti motivi na mojim fotografijama”, naglašava Milena, čiji se radovi mogu vidjeti na izložbama Asocijacije za Umjetničku fotografiju BiH, izložbama njenog kluba-Univerzitetskog foto kino kluba Banja Luka, kao i na nekim izložbama Foto Saveza Srbije. Svoje radove šalje i na međunarodne izložbe od Hrvatske, Makedonije, Italije, preko Francuske, Turske, Indije, Estonije, pa sve do Južne Afrike.
Početkom septembra, Milenine fotografije moći će se pogledati na klupskoj izložbi u Gradišci, a tokom novembra u Banskom dvoru na izložbi koju organizuje Foto BiH zajedno sa Međunarodnim salonom fotografije.
Sljedeće godine nada se i svojoj prvoj samostalnoj izložbi, a do tada očekuje i rezultate od Foto saveza BiH za sticanje zvanja Fotograf 1 klase.
Na kraju smo se dotakli i samog povoda našeg razgovora – brojnih nagrada koje je osvojila. Pitali smo je šta za nju one predstavljaju i koliko su joj važne: “Osjećaj je nemjerljiv kad dobijem neku nagradu, zaista ispunim srce, jer to što radim volim i činim iz ljubavi. To mi je i motivacija za dalji rad. Ne radim komercijalu, ali prijateljima i rodbini uvijek ako zatreba uradim i poklonim fotografije. Ono što mi je najvažnije je što uživam u tome što radim, što imam svoj mali svijet i prostor u kojem tražim svoj vlastiti zen i, u konačnici, što se to nošanje aparata okolo ipak na neki način opravdalo.”
A mi na kraju samo možemo dodati – i te kako se opravdalo, Milena.
U nastavku pogledajte neke o Mileninih radova:
Nagrađena fotografija “Ognjen”
Pomenimo i zahvalnicu iz Indije, kao i da je sve ovo Milena osvojila u prvoj sedmici jula. A to je tek dio nagrada od početka ove godine – od 15 izložbi na kojima je učestvovala, nagrađena je 10 puta.
Ogromne ljubavi prema fotografiji Milena je postala svjesna tek nakon požara u porodičnoj kući, kada su zauvijek izgubljeni svi albumi sa dragim uspomenama, pa i čitava kolekcija starih fotografija, koje je godinama brižljivo skupljala i čuvala njena baka.
Nakon toga, Milena se priključuje fotosekciji u školi, a ubrzo joj otac kupuje analogni fotoaparat “Smenu”. Od tada počinje bilježiti život i trenutke koji pored većine nas prolaze neprimijećeno.
Fotografije su, kako kaže Milena, bile i ostale neprocjenjiva vrijednost kao zapisi, svjedoci jednog vremena koje se neće vratiti.
A kroz fotografije Milena želi posmatraču približiti život onakav kakav jeste, bez režiranja, uljepšavanja ili namještanja scene. Smatra da u današnje vrijeme toga imamo i previše. Stoga i ne čudi što posebno voli fotografisati djecu, oni su joj, ističe, najslađi pred objektivom, sa stvarnim emocijama, bez namještanja i poziranja, bez maski.
“U današnje vrijeme je prava eksapnzija što se tiče fotografije . Na većini njih se vidi režija, scenario, vidi se nešto osmišljeno unaprijed ili prikazano na što ljepši način. Nema mnogo realnosti i stvarnosti, nema mnogo onog što u stvari jeste oko nas. A ja volim realnost i zato ljude fotografišem onako kako ih zateknem u nekom momentu, slučajno i bez namještanja. Pokušam, zapravo, kroz fotografiju samo prenijeti njihov život, onakav kakav je zaista, bilo da je u pitanju neka radnja ili portret. Takođe, dio fotografije čini i posmatrač iza objektiva. Ja, a tako pretpostavljam i ostali, imam svoje životne priče i razne emocije, a to što ih prenesim na fotografiju je vjerovatno zbog toga što prepoznajem neki dio preživljenih emocija u onom što posmatram kroz objektiv”, objašnjava Milena, koja pored fotografija ljudi, često bilježi uhvaćene trenutke nekog jutra na Savi, u selu, u prirodi uopšte.
Milenin izbor je analogna fotografija i uglavnom se sama edukovala, najviše putem interneta.
Ima Nikon 3100. i sva podešavanja radi ručno. Neke filmove je i sama razvijala, a u skorije vrijeme se nada i nekom studiju, gdje bi mogla raditi puno više sa filmom.
Ova talentovana žena, majka dva sina, uspješna je u još jednom poslu – stočarstvu. Ima farmu muznih krava nedaleko od Gradiške, a njena tajna je u dobroj organizaciji i činjenici da foto-aparat uvijek nosi sa sobom.
“Selo je mjesto gdje se moj život odvija. Na selu sam rođena i odrasla i selo mi nikada nije bilo ograničenje za napredovanje u bilo kom segmentu, već naprotiv nepresušan izvor inspiracije”, priča Milena, ali se prisjeća da je bilo i određenih predrasuda: “Sjećam se ranije, kada pomenem da sam domaćica, ljudi su me čudno gledali, jer vide da nosim foto-aparat svugdje okolo. Nažalost, kod nas još uvijek postoji ta percepcija da se od jedne domaćice na selu ne može očekivati da u slobodno vrijeme radi bilo šta drugo, već ispija kafe ili nešto slično. Ipak, nisam dala da me predrasude odvoje od fotografije. Aparat je uvijek uz mene, čak i u autu, jer ja sam ta koja obavlja administrativne poslove i često sam u vožnji. Mnoge trenutke sam zabilježila tako što sam ugledala neki motiv dok sam vozila, zaustavila se i fotografisala. Pošto zbog obaveza na farmi svako jutro ustajem poprilično rano, svjedočila sam mnogim prelijepim svitanjima sa izmaglicom, koji su vrlo česti motivi na mojim fotografijama”, naglašava Milena, čiji se radovi mogu vidjeti na izložbama Asocijacije za Umjetničku fotografiju BiH, izložbama njenog kluba-Univerzitetskog foto kino kluba Banja Luka, kao i na nekim izložbama Foto Saveza Srbije. Svoje radove šalje i na međunarodne izložbe od Hrvatske, Makedonije, Italije, preko Francuske, Turske, Indije, Estonije, pa sve do Južne Afrike.
Početkom septembra, Milenine fotografije moći će se pogledati na klupskoj izložbi u Gradišci, a tokom novembra u Banskom dvoru na izložbi koju organizuje Foto BiH zajedno sa Međunarodnim salonom fotografije.
Sljedeće godine nada se i svojoj prvoj samostalnoj izložbi, a do tada očekuje i rezultate od Foto saveza BiH za sticanje zvanja Fotograf 1 klase.
Na kraju smo se dotakli i samog povoda našeg razgovora – brojnih nagrada koje je osvojila. Pitali smo je šta za nju one predstavljaju i koliko su joj važne: “Osjećaj je nemjerljiv kad dobijem neku nagradu, zaista ispunim srce, jer to što radim volim i činim iz ljubavi. To mi je i motivacija za dalji rad. Ne radim komercijalu, ali prijateljima i rodbini uvijek ako zatreba uradim i poklonim fotografije. Ono što mi je najvažnije je što uživam u tome što radim, što imam svoj mali svijet i prostor u kojem tražim svoj vlastiti zen i, u konačnici, što se to nošanje aparata okolo ipak na neki način opravdalo.”
A mi na kraju samo možemo dodati – i te kako se opravdalo, Milena.
U nastavku pogledajte neke o Mileninih radova:
Preuzeto sa: https://www.6yka.com
