Imamo generacije koje su odgojene u duhu govora mržnje i govor mržnje nose iz kuće kao dio vaspitanja, na šta je kasnije veoma teško uticati ili izmijeniti.
„Omalovažavanja, netolerancija, prezir i negativni stereotipi, podsticanje i izazivanje nasilja protiv pojedinca ili grupe zbog njihove etničke, nacionalne, rasne, seksualne, polne, religijske pripadnosti su vrlo česte pojave u BiH, a sve one pojedinačno ili zajedno predstavljaju oblik govora mržnje“, kaže u intervjuu Jovana Kisin, advokatica iz Banjaluke.
Jovana govori o pravnom okviru kada je u pitanju govor mržnje koji je prisutan na društvenim mrežama i online prostoru.
Kakva je pravna regulativa kada je riječ o govoru mržnje u zakonima?
Prije svega, potrebno je istaći da djelo javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje predstavlja krivično djelo, za koje je zaprijećena novčana i zatvorska kazna do 3 godine (kada je riječ o zakonodavstvu u RS, a slična rješenja su i u krivičnom zakonodavstvu FBiH i na nivou BiH). Pored krivičnog zakonskog okvira, govor mržnje definisan je i Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti polova i Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, koji kroz neke članove tretiraju pojam govora mržnje. Tu su takođe određeni podzakonski akti, tj. kodeksi medijskih udruženja, kao što je Vijeće za štampu, koje kroz svoj Kodeks ima jednu savjetodavnu ulogu u sprečavanju govora mržnje u medijima, dok Regulatorna agencija za komunikacije ima odobrenje da sankcioniše uočeni govor mržnje (od novčanih kazni do ukidanja TV stanice).
Da li je govor mržnje lako prepoznati u pravnom aspektu? Koji su jasni pokazatelji govora mržnje?
Običnim građanima, tj. laicima, vjerovatno nije jer, nažalost, govor mržnje u BiH predstavlja dio svakodnevnice. Omalovažavanja, netolerancija, prezir i negativni stereotipi, podsticanje i izazivanje nasilja protiv pojedinca ili grupe zbog njihove etničke, nacionalne, rasne, seksualne, polne, religijske pripadnosti su vrlo česte pojave u BiH, a sve one pojedinačno ili zajedno predstavljaju oblik govora mržnje.
Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom “govor mržnje”, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje koji je prisutan u javnosti i da je potrebno raditi na podizanju svijesti po ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je riječ o govoru mržnje?
U potpunosti smo nesvjesni koliko se često govor mržnje koristi i u privatnom i javnom prostoru i koliko to negativno utiče, kako na društvo u cjelini, tako i na psihičko stanje svakog pojedinca, bilo onog koji propagira govor mržnje, a pogotovo onog koji je subjekt mržnje. Imamo generacije koje su odgojene u duhu govora mržnje i govor mržnje nose iz kuće kao dio vaspitanja, na šta je kasnije veoma teško uticati ili izmijeniti. Zatim, govor mržnje se nedovoljno tretira u obrazovnom sistemu, kasnije u radnom okruženju. Medijski prostor je pun govora mržnje koji se uopšte ne sankcioniše. Kad sve navedeno saberemo, dolazimo do zaključka da je većini građana govor mržnje nešto uz šta su odrasli, da li u porodici ili u školi, i da ga nisu uočili i definisali u vrijeme svog ličnog mentalnog i emotivnog razvoja (kada je to najbitnije), te da je govor mržnje našao jedno uobičajno mjesto u njihovom vokabularu. S druge strane, tema koje mogu biti povod za govor mržnje na ovim prostorima svakako ne manjka.
Jeste li se vi kao advokat susretali sa tužbama u vezi sa govorom mržnje. Postoje li uopšte takve tužbe na našim prostorima? Da li su sudovi spremni da se bave ovim slučajevima?
Ne mnogo. Radila sam krivične prijave zbog podsticanja na nasilje i mržnju i tužbe za zaštitu od diskriminacije. Ali to su sve izdvojeni slučajevi, ne radi se o nekoj uobičajnoj praksi.
Koliko je govor mržnje problematičan kad je izrečen na društvenim mrežama i u online prostoru, kad ne vidimo osobu kojoj se obraćamo?
Kada je u pitanju krivično gonjenje, ne bi trebalo da bude problematičan, jer Ministarstvo unutrašnjih poslova odavno već raspolaže tehnologijom ulaska u trag IP adresa onog ko je ostavio komentar govora mržnje, kao i nekog ko je kreirao „lažni profil“ na društvenoj mreži, a ukoliko se radi o zvaničnom medijskom sadržaju ili sadržaju koji nije kreirao lažni profil već lice koje je navedeno u potpisu, onda je još lakše. Drugim riječima, sve se može kad se hoće. Mogućnosti sankcionisanja govora mržnje su brojne samo što im se ne pristupa.
Da li su zakoni dovoljno dobro formulisani kada je u pitanju govor mržnje, da li bi se nešto u ovom segmentu trebalo promijeniti?
Pa i ne baš. Postoji više zakonskih propisa u kojima se spominje govor mržnje kao krivični ili građanski delikt, ali svakako bi bilo poželjno donijeti lex specialis koji bi se odnosio na govor mržnje i koji bi, pored krivične odgovornosti, eventualno propisao i prekršajnu odgovornost, kao i način ostvarenja naknade štete po ovom osnovu.
Vi ste advokat Pravde za Davida, grupe koja je često na meti institucija, da li su se članovi Pravde za Davida susretali sa govorom mržnje koji je protiv njih usmjeren, bilo je raznih komentara na društvenim mrežama?
Određeni članovi grupe Pravda za Davida pokrenuli su postupke za utvrđivanje diskriminacije i traženje zaštite da se sa diskriminacijom prestane, kao i naknadu za pričinjenu nematerijalnu štetu. Vjerujem da je bilo i komentara koji ulaze u sferu podsticanja nasilja i mržnje, ali zaista nisam u prilici da ispratim svu količinu podataka na društvenim mrežama.
Koje je vaša poruka ljudima koji su žrtve govora mržnje, šta mogu da urade i na koji način mogu zatražiti pomoć na sudu?
Ćutanje i prihvatanje govora mržnje kao normalnog oblika komunikacije je nešto najgore što možemo učiniti. Prijavljivati Ombudsmanu, krivično prijavljivati, konsultovati se sa pravnicima radi analize pokretanja parnica za naknadu štete, sve opcije razmotriti, samo ne ćutati.
(Buka Magazin)