Zovem se Ilija Trninić, direktor sam Perpetuum mobile – Instituta za razvoj mladih iz Banja Luke, koji radi mnogo s omladinskom populacijom i radi kao organizacija civilnog društva i organizacija koja se bavi raznim aspektima rada s drugim kategorijama u oblastima demokratizacije, aktivizma i pravih životnih vrijednosti uopšte.
Zahvaljujući ovom poslu, upoznao sam mnogo potencijala među mladim ljudima ove države i regiona. Proputovao sam više od 35 zemalja svijeta. Sve je počelo poslije ratnog perioda kada sam i ja sam bio mlad, kada sam vidio da jako malo ima sadržaja za mlade ljude na prostoru Bosne i Hercegovine i šire. Krenuo sam od svoje lokalne zajednice, da, na neki način, upotpunim sadržaje koji su bili neophodni u tom momentu. U poslijeratnom periodu društvo nije nudilo neke sadržaje, nije imalo neke aspekte gdje bi se mladi mogli razvijati, provoditi svoje slobodno vrijeme ili gdje mladi mogu popunjavati određen prostor koji im tadašnja škola i društvo nisu mogli pružiti. Iskoristio sam mogućnosti koje smo tada imali, a to je prisustvo donatora na ovim prostorima od kojih smo mi pokušali izvući kapacitete, iskustvo, znanje i neki koncept rada i da pretočimo u ostvarenje novih omladinskih centara na ovom prostoru.
Dakle, nije to sama posljedica rata, nego i prelaska iz jednog sistema u drugi. Poslije rata je društvo počelo da drugačije funkcioniše i tražili su odgovore na mnoga pitanja. Tako da smo mi osnivanjem omladinskih organizacija koje su bile koncepti rada nevladinog sektora pokušali da mlade ljude uključimo u sve te sadržaje i da oni sami počnu kreirati nove. Tako je sve počelo. Razvijali smo se od jedne male lokalne zajednice koja je bila primjer drugima kako bi počeli da rade i napreduju.
Naša uloga je bila da zagovaramo aspekt da mladi ljudi budu glavni akteri u kreiranju određenih programa koji se tiču njih samih. Vrijeme je prolazilo. Pratili smo trendove i postajali uspješniji. Ono što je prvobitno je da se objasni ko ste i šta radite. Druga stvar, koja je korist mladim ljudima. Treća, promijeniti njihova mišljenja i ponašanje, četvrta stvar je pronaći adekvatan sadržaj u koje će se oni uključiti. To nije nimalo lako, ali često volim da kažem da je lako, ne bi nas zapalo. Vrlo važno je mlade spremiti za buduće programe, a škola to mladim ljudima ne može pružiti, zbog toga što je to institucija koja sprovodi zastarjeli plan i program i ne daje aktuelne odgovore na određene probleme i rješavanje. Zato je potrebno da postoje druge strukture, zahtjevi ili sistemi koji mogu pomoći mladima u implementaciji njihovih ideja. Mi zapravo želimo da mlade pripremimo i osposobimo da žive po evropskom sistemu.
Često me pitaju jedno interesantno pitanje, a to je „Da li je bilo teško okupiti tada mlade ljude koji žele da rade i da li je napredak vidljiv 20 godina poslije?“ Tada u tom periodu nije bilo baš mnogo ljudi koji su vjerovali u sve te projekte i programe, a danas imamo drugi problem, a to je da postoje ljudi koji vjeruju u sve to, ali nema mladih ljudi za rad, jer odlaze iz države. Bila je vrlo čudna situacija, jer tada je bilo veoma teško ubijediti mlade da postanu dio nevladinih organizacija zbog finansijske podrške iz inostranstva.
Omladinski rad i rad s mladima kroz aktivizam i nevladin sektor je zapravo put kojim se rjeđe ide, zbog toga što je to jedan veliki izazov za sve.
Zahvaljujući ovom poslu, upoznao sam mnogo potencijala među mladim ljudima ove države i regiona. Proputovao sam više od 35 zemalja svijeta. Sve je počelo poslije ratnog perioda kada sam i ja sam bio mlad, kada sam vidio da jako malo ima sadržaja za mlade ljude na prostoru Bosne i Hercegovine i šire. Krenuo sam od svoje lokalne zajednice, da, na neki način, upotpunim sadržaje koji su bili neophodni u tom momentu. U poslijeratnom periodu društvo nije nudilo neke sadržaje, nije imalo neke aspekte gdje bi se mladi mogli razvijati, provoditi svoje slobodno vrijeme ili gdje mladi mogu popunjavati određen prostor koji im tadašnja škola i društvo nisu mogli pružiti. Iskoristio sam mogućnosti koje smo tada imali, a to je prisustvo donatora na ovim prostorima od kojih smo mi pokušali izvući kapacitete, iskustvo, znanje i neki koncept rada i da pretočimo u ostvarenje novih omladinskih centara na ovom prostoru.
Dakle, nije to sama posljedica rata, nego i prelaska iz jednog sistema u drugi. Poslije rata je društvo počelo da drugačije funkcioniše i tražili su odgovore na mnoga pitanja. Tako da smo mi osnivanjem omladinskih organizacija koje su bile koncepti rada nevladinog sektora pokušali da mlade ljude uključimo u sve te sadržaje i da oni sami počnu kreirati nove. Tako je sve počelo. Razvijali smo se od jedne male lokalne zajednice koja je bila primjer drugima kako bi počeli da rade i napreduju.
Naša uloga je bila da zagovaramo aspekt da mladi ljudi budu glavni akteri u kreiranju određenih programa koji se tiču njih samih. Vrijeme je prolazilo. Pratili smo trendove i postajali uspješniji. Ono što je prvobitno je da se objasni ko ste i šta radite. Druga stvar, koja je korist mladim ljudima. Treća, promijeniti njihova mišljenja i ponašanje, četvrta stvar je pronaći adekvatan sadržaj u koje će se oni uključiti. To nije nimalo lako, ali često volim da kažem da je lako, ne bi nas zapalo. Vrlo važno je mlade spremiti za buduće programe, a škola to mladim ljudima ne može pružiti, zbog toga što je to institucija koja sprovodi zastarjeli plan i program i ne daje aktuelne odgovore na određene probleme i rješavanje. Zato je potrebno da postoje druge strukture, zahtjevi ili sistemi koji mogu pomoći mladima u implementaciji njihovih ideja. Mi zapravo želimo da mlade pripremimo i osposobimo da žive po evropskom sistemu.
Često me pitaju jedno interesantno pitanje, a to je „Da li je bilo teško okupiti tada mlade ljude koji žele da rade i da li je napredak vidljiv 20 godina poslije?“ Tada u tom periodu nije bilo baš mnogo ljudi koji su vjerovali u sve te projekte i programe, a danas imamo drugi problem, a to je da postoje ljudi koji vjeruju u sve to, ali nema mladih ljudi za rad, jer odlaze iz države. Bila je vrlo čudna situacija, jer tada je bilo veoma teško ubijediti mlade da postanu dio nevladinih organizacija zbog finansijske podrške iz inostranstva.
Omladinski rad i rad s mladima kroz aktivizam i nevladin sektor je zapravo put kojim se rjeđe ide, zbog toga što je to jedan veliki izazov za sve.
(Anesa Čutuna / mionama.ba)