Disleksija je drugačiji način posmatranja svijeta
On ne čuje svoje misli već razmišlja u slikama. Andrej Jovandić je predsjednik Udruženja disleksičara „Ja“. Diplomirani je profesor filozofije i sociologije, a disleksija mu je pomogla da se ostvari kao vajar I smatra da je ovo samo drugačiji način posmatranja svijeta.
Kako je osnovano udruženje?
Osnovano je iz niza predavanja koje Ministarstvo kulture i prosvjete RS odobrilo (ali ne i finansijski podržalo). Održana su nastavnom kadru u više od 30 škola banjalučke regije. Prvo predavanje je održano prije devet godina. Cilj nam je podizanje svijesti o fenomenu disleksije. Ona nije bolest ili teškoća koja prouzrokuje neuspjeh. Želimo je predstaviti kao jedinstveni perceptivni dar, koji omogućuje pojedincu da percipira stvarnost. Pokušavamo da djelujemo na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, uprkos nedovoljnoj podršci države. Održali smo predavanje u Derventi, Foči, Dubici i Srebrenici.
Dobili ste malo podrške od države?
Podrška je samo nominalna. Projekti „Šta je disleksija“ i „Disleksija, kako i zašto?“ odobreni su da mogu predavati ciljanoj populaciji, nastavnicima, ali saradnja sa Ministarstvom i ostalim institucijama je bila sporadična i veoma usporena. Ipak ne odustajemo. Projekat u saradnji sa udruženjima „Zdravo da ste“, „Sunce“ i „Leptir“ je finansiran. On je održan i u Derventi i Srebrenici.
Kako biste laiku objasnili šta disleksija?
Termin se stoji od riječi dis, što znači slabi ili loš, i leksija što znači riječ, jezik. To su osobe koje imaju urođene poteškoće pri sticanju standardnih školskih vještina kao što su čitanje i pisanje, s tim što imaju prosječnu ili natprosječnu inteligenciju i nemaju fiziološka oštećenja vida i sluha. Naš način percipiranja i razmišljanja je vizuelni. Mi ne „čujemo“ svoje misli, već razmišljamo u slikama, za razliku od vas koji pričate sami sa sobom. (smijeh) Ovakvo razmišljanje se odvija u 32 slike iz 64 ugla, zbog čega dublje i sveobuhvatnije vidimo stvarnost. Zato su mnogi naučnici disleksičari bili veoma uspješni.
Zašto disleksičari imaju najviše problema sa čitanjem i pisanjem?
Oni se javljaju najviše u školi zbog neprilagođenog načina poučavanja djece. Nastavnici nisu učili o neverbalnom načinu razmišljanja. Slova se moraju predstaviti vizuelno i taktilno, kroz primjere i predmete. Riječi se moraju opredmetiti i učiti kao cjelina, a ne pojedinačna slova. Jedna od metoda je da se slova vizuelno predstave i opredmete plastelinom ili glinom. Tako se razvija fina motorika. Nažalost, nastavnici se ne uče kako da prilagode nastavu osobama s disleksijom, a da ih ne izdvoje i ne stigmatizuju. Poručujem nastavnicima da slušaju roditelje, jer to može biti od velikog značaja prilikom otkrivanja disleksije.
Na koji način su osobe s disleksijom stigmatizovane?
Posljedica neprilagođenog nastavnog procesa je izražavanje poteškoća prilikom standardnog čitanja i pisanja, što izaziva stigmatizaciju i podsmijeh kod ostale djece. Ovo ugrožava proces socijalizacije i samopouzdanje djece sa disleksijom, što dovode do pshiholoških procesa kao što su tikovi, mucanje, strah od škole. Agresija i nerazumijevanje društva se mogu manifestovati kao maloljetnička delikvenicija ili autoagresija. To je mehanizam odbrane disleksičara zbog frustracije u nemogućnosti da standarnim načinom savladaju nastavni proces. Mimo problema u školi, u svakodnevnom životu ovakva djeca su često popularna i vođe grupa. Zbog vizuelne percepcije, ukoliko nemaju dispraksiju, mogu biti talentovana u sportskim vještinama kao Magic Johnson, Tiger Woods, Michael Jordan, npr. Osobe sa disleksijom su krajnost, ili su veoma popularni i vođe, ili su veoma stigmatizovani i zlostavljani.
Da li si imao poteškoće u studiranju?
Osobe sa disleksijom mogu naučiti školske vještine kao što su čitanje i pisanje. Tokom studiranja profesori su insistirali da se usmeno izražavamo i razvijamo retoričke vještine. Time su do izražaja došle moje vještine. Važno je da roditelji očuvaju samopouzdanje svoje djece tako što će ih podsticati u onome u oblastima u kojima se lako mogu izraziti, slikarstvu, skulpturi, pa čak i u matematici, samo neka ih ne pitaju kako su došli do rezultata. (smijeh) Čak je i poznati pisac Hemingvej bio disleksičar.
On ne čuje svoje misli već razmišlja u slikama. Andrej Jovandić je predsjednik Udruženja disleksičara „Ja“. Diplomirani je profesor filozofije i sociologije, a disleksija mu je pomogla da se ostvari kao vajar I smatra da je ovo samo drugačiji način posmatranja svijeta.
Kako je osnovano udruženje?
Osnovano je iz niza predavanja koje Ministarstvo kulture i prosvjete RS odobrilo (ali ne i finansijski podržalo). Održana su nastavnom kadru u više od 30 škola banjalučke regije. Prvo predavanje je održano prije devet godina. Cilj nam je podizanje svijesti o fenomenu disleksije. Ona nije bolest ili teškoća koja prouzrokuje neuspjeh. Želimo je predstaviti kao jedinstveni perceptivni dar, koji omogućuje pojedincu da percipira stvarnost. Pokušavamo da djelujemo na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, uprkos nedovoljnoj podršci države. Održali smo predavanje u Derventi, Foči, Dubici i Srebrenici.
Dobili ste malo podrške od države?
Podrška je samo nominalna. Projekti „Šta je disleksija“ i „Disleksija, kako i zašto?“ odobreni su da mogu predavati ciljanoj populaciji, nastavnicima, ali saradnja sa Ministarstvom i ostalim institucijama je bila sporadična i veoma usporena. Ipak ne odustajemo. Projekat u saradnji sa udruženjima „Zdravo da ste“, „Sunce“ i „Leptir“ je finansiran. On je održan i u Derventi i Srebrenici.
Kako biste laiku objasnili šta disleksija?
Termin se stoji od riječi dis, što znači slabi ili loš, i leksija što znači riječ, jezik. To su osobe koje imaju urođene poteškoće pri sticanju standardnih školskih vještina kao što su čitanje i pisanje, s tim što imaju prosječnu ili natprosječnu inteligenciju i nemaju fiziološka oštećenja vida i sluha. Naš način percipiranja i razmišljanja je vizuelni. Mi ne „čujemo“ svoje misli, već razmišljamo u slikama, za razliku od vas koji pričate sami sa sobom. (smijeh) Ovakvo razmišljanje se odvija u 32 slike iz 64 ugla, zbog čega dublje i sveobuhvatnije vidimo stvarnost. Zato su mnogi naučnici disleksičari bili veoma uspješni.
Zašto disleksičari imaju najviše problema sa čitanjem i pisanjem?
Oni se javljaju najviše u školi zbog neprilagođenog načina poučavanja djece. Nastavnici nisu učili o neverbalnom načinu razmišljanja. Slova se moraju predstaviti vizuelno i taktilno, kroz primjere i predmete. Riječi se moraju opredmetiti i učiti kao cjelina, a ne pojedinačna slova. Jedna od metoda je da se slova vizuelno predstave i opredmete plastelinom ili glinom. Tako se razvija fina motorika. Nažalost, nastavnici se ne uče kako da prilagode nastavu osobama s disleksijom, a da ih ne izdvoje i ne stigmatizuju. Poručujem nastavnicima da slušaju roditelje, jer to može biti od velikog značaja prilikom otkrivanja disleksije.
Na koji način su osobe s disleksijom stigmatizovane?
Posljedica neprilagođenog nastavnog procesa je izražavanje poteškoća prilikom standardnog čitanja i pisanja, što izaziva stigmatizaciju i podsmijeh kod ostale djece. Ovo ugrožava proces socijalizacije i samopouzdanje djece sa disleksijom, što dovode do pshiholoških procesa kao što su tikovi, mucanje, strah od škole. Agresija i nerazumijevanje društva se mogu manifestovati kao maloljetnička delikvenicija ili autoagresija. To je mehanizam odbrane disleksičara zbog frustracije u nemogućnosti da standarnim načinom savladaju nastavni proces. Mimo problema u školi, u svakodnevnom životu ovakva djeca su često popularna i vođe grupa. Zbog vizuelne percepcije, ukoliko nemaju dispraksiju, mogu biti talentovana u sportskim vještinama kao Magic Johnson, Tiger Woods, Michael Jordan, npr. Osobe sa disleksijom su krajnost, ili su veoma popularni i vođe, ili su veoma stigmatizovani i zlostavljani.
Da li si imao poteškoće u studiranju?
Osobe sa disleksijom mogu naučiti školske vještine kao što su čitanje i pisanje. Tokom studiranja profesori su insistirali da se usmeno izražavamo i razvijamo retoričke vještine. Time su do izražaja došle moje vještine. Važno je da roditelji očuvaju samopouzdanje svoje djece tako što će ih podsticati u onome u oblastima u kojima se lako mogu izraziti, slikarstvu, skulpturi, pa čak i u matematici, samo neka ih ne pitaju kako su došli do rezultata. (smijeh) Čak je i poznati pisac Hemingvej bio disleksičar.
(Fedor Marjanović / mionama.ba)
