Opet nam valja sanjati, u ove dane pandemije, sve ono što smo nekada imali, prije ove pošasti koja hara svijetom. Nismo tada mnogo toga smatrali nečim izuzetno važnim i vrijednim. Danas o tome samo sanjamo jer toga više nemamo.
I opet su nam došla neka teška vremena, koja moramo prevazići, još uvijek umorni od rata koji smo, srećom, preživjeli.
Opet smo primorani sanjati nešto što tek treba da opet dođe, da se vrati i da se veselimo nečemu za što smo prije mislili da je naše i da nam to niko oduzeti ne može.
Sada, kada borba još nije dobijena, ne ostaje nam ništa drugo već da se okrenemo sebi i svi zajedno pokušamo naći načine da se i ovo preživi, kao što se preživio i rat u Bosni, koji je bio krvav, dug i razarajući.
Sanjamo u ove dane pandemije da hodamo bez maski, ne pazeći na održavanje distance, ulazeći u trgovine i restorane bez dezinfekcije ruku, ne čekajući u redu da uđemo.
Sanjamo vijesti koje nam dolaze, a koje ne govore o broju umrlih već o broju rođenih. Ne bojimo se da zagrlimo sve svoje sve drage i kažemo im koliko ih volimo, grleći ih, kao što se samo mogu voljeti voljene osobe.
Eh, pusti snovi, o onome što sada nije…
Sada nam nedostaju mnogi za koje smo mislili da će uvijek biti uz nas. Čak i ako nas dijeli samo kratka razdaljina, ali ne i mogućnost da ih posjetimo, bojeći se da ne zarazimo jedni druge.
Uplašimo se kada se neko zakašlje, kihne u našoj blizini, ili dobije običnu prehladu. I brojimo dane da vidimo da se nismo i mi slučajno i ne daj Bože zarazili.
I opet smo primorani da sanjamo otvorenih očiju…
Nismo mogli vjerovati da će nam to neko tako brzo sve oduzeti i zatvoriti nas u prostore iz kojih ne smijemo izlaziti, bez velike potrebe.
A vraća nas ova današnja realnost u doba opsade Sarajeva i rata u BiH, kada smo sanjali da hodamo ulicama grada bez bojazni od snajpera. Da idemo u trgovine i kupujemo hrane koliko nam treba, a da nas kući čeka porodica koja nas dočekuje, a struje i vode ima koliko god hoćeš.
I sanjali smo tada, svi mi u to vrijeme rata, ono što nismo imali, a o čemu prije toga nismo ni razmišljali da nam neko može oduzeti. Kako nam je ta jednostavna realnost bila daleka. I zato smo je samo sanjali!
U paklu opsade i rata snovi su nam pomagali da preživimo svaki dan što traje, da sebi kažemo da smo još živi, nikada ne znajući šta nas u sljedećem trenutku čeka.
I zato vjerujem, jer hoću, da će opet doći vrijeme kada će današnji snovi ljepote življenja opet biti realnost. Zato nam trebaju snovi o lijepom, koji nas jačaju i pomažu da preživimo, jer se drugačije ne može.
Snovi nas odmaraju od realnosti koja nas okružuje. I zato, sanjajte lijepo, da odmorite dušu. Sjetite se onih lijepih trenutaka iz vašeg života i nađite snage u sebi i oko sebe, dok sve ovo ne prođe!
Jer, i ovo će sve jednom proći!
(oslobođenje.ba)