Ovoga mjeseca priča o omladinskim radnicima/ama BiH nas je odvela kod Adne Sokolović. Adna je rođena i odrasla je u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu, a zatim i „Drugu gimnaziju Sarajevo“. Iako je bila veliki zaljubljenik u brojeve, matematičke teorije i zadatke, kroz srednju školu se više pronašla u društvenim i jezičkim sferama.
Prve volonterske i aktivističke korake napravila je kroz Asocijaciju srednjoškolaca u BiH gdje je, kako sama kaže, ušla u svijet koji joj je prikazao značaj društvenih i humanističkih nauka, ali i potrebe za djelovanjem u zajednici.
„Krajem srednje škole osjećala sam se potpuno izgubljeno. U čitavom tom loncu stvari koje me interesuju nisam znala šta je to što želim biti za cijeli život. Jer tako nam to predstavljaju – biraš fakultet i time posao i to je to. No, kako nisam neko ko voli da prati forme i norme odlučila sam da za razliku od mojih vršnjaka napravim godinu pauze između srednje škole i fakulteta. To je najbolja odluka koju sam napravila u svoje 22 godine. Ta godina mi je pomogla da se odmorim, da razumijem da obazovanje nije nešto što treba da bude teret ili nešto što prolazimo i pohađamo za druge, već za sebe.“
U godini pauze Adna je otkrila da je njena velika ljubav upravo obrazovanje samo po sebi. Upisala je Pedagogiju, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu gdje i danas studira. Često za sebe kaže da je „svaštara“ baš zbog raznolikosti stvari koje je interesuju.
„Jedna od mojih dragih profesorica mi je rekla da sam u tom smislu pronašla i najbolju oblast u kojoj svaštarenje mnogo znači i u kojoj je čak i potrebno kako bi se moglo na jedan dobar i objektivan način raditi na unapređenju obrazovanja, a samim time i društva. Shodno tome ono što me najviše trenutno interesuje, a čemu želim i u budućnosti posvetiti svoje izučavanje i rad jesu obrazovne politike, jer upravo tu vidim jedan veliki prostor u kojem možemo da dođemo do promjena koje su potrene ne samo našem društvu, već i čitavom svijetu.“
Adna rad s mladima smatra izuzetno važnim iz različitih aspekata, shodno tome se javila i ideja da se bavi omladinskim radom.
„Mladi su kategorija koja je upravo u onom dobu pronalaženja sebe, kreiranja identiteta, stvaranja konekcija sa grupama oko sebe i ponalaženja svog mjesta u društu u kojem se nalaze. Upravo zbog toga potreban je rad sa mladima kako bi mladi imali nekoga kome se mogu okrenuti kada su u pitanju sve one potrebe koje imaju. Važno je da postoje omladinski radnici u različitim sektorima i pružaju mladima podršku u određenom trenutku.
Omladinska radnica je, kaže, postala davno, onda kada je počela da koordinira lokalnim timom ASuBiH-a.
„Naravno tada to još nisam zvala ovim terminom niti znala šta to uopšte znači, ali to su bili prvi momenti u kojima sam morala da istražujem o potrebama mladih, u kojima sam morala da uzimam u obzir ono što članovi mog tima iznose kao svoje probleme i potrebe, te da na osnovu njih kreiram određene planove i ideje kako da mi svi zajedno, jer i sama sam u kategoriji mladih, djelujemo kako bi riješili te probleme ili zadovoljiti iskazane potrebe. Kasnije kada sam u istoj organizaciji obavljala funkciju predsjednice, sve to se prenijelo sa jednog malog tima na veliki broj članova cijele organizacije, ali i svih srednjoškolaca i srednjoškolki u BiH, jer sve što smo tada radili, bilo je upravo kako bi poboljšali generalni status srednjoškolaca i srednjoškolki u BiH. Kasnije sam se kroz fondaciju Schuler Helfen Leben (SHL), Vijeće mladih, kao i kroz svoje individualno djelovanje nastavila baviti omladinskim radom i shvatila da to jeste i uvijek će biti neizostavan semgent mog djelovanja, koje me ispunjava, a koje igra ključan faktor u svemu onome što radim.“
U novembru 2018. godine omladinskom radnicom je postala i zvanično, završivši Obuku stručnih saradnika/ca za rad s mladima koju organizira i provodi Institut za razvoj mladih KULT uz podršku Olof Palme International Centra.
„Obuku sam pohađala u godini pauze između srednje škole i fakulteta i mogu reći da je to bio jedan od ključnih momenata kada je u pitanju moje razumijevanje omladinskog rada. Obuka je ostavila veoma jak utisak na mene. Imala sam priliku da nekako uobličim one stvari koje sam radila do tada u praksi, ali nisam znala kako da ih imenujem na pravi način. Mnogo mi je značila u kontekstu percepcije mladih kao omladinskih radnika, u kontekstu potrebe za suradnjom sektora, razmjenom informacija. Pomogla mi je da shvatim da ne moram nužno da se bavim svim mladima, kao ni potrebama svih mladih. Meni je to bilo mnogo važno baš zbog moje potrebe za svaštarenjem. Često bih se osjećala nezadovoljno, jer ne djelujem „koliko bi trebalo“ ili ne brinem o nekim „važnim temama za mlade“, a upravo u tome mi je obuka pomogla da shvatim kako se mladima možemo baviti iz različitih struka, različitih oblasti i da ne mora nužno jedna osoba da bude sve za mlade, već kako upravo iz one oblasti u kojoj i mi sami djelujemo trebamo promišljati šta i kako uraditi za mlade.“
Najvažnije što je ponijela sa sobom po završetku obuke je jedna rečenica koja će joj, kako sama kaže, uvijek ostati urezana u pamćenje.„Za mlade ne možemo biti dobri, ako nismo dobri za sebe.“
Napominje da često znamo zaboraviti sebe i svoje potrebe u procesima djelovanja u zajednici, te upravo zbog toga ovu rečenicu smatra izuzetno važnom. Omladinski sektor u BiH opisuje kao razjedinjen, jer smatra da ne postoji konstanta komunikacija među organizacijama i pojedincima unutar sektora.
„Često različite organizacije tretiraju ista pitanja i pružaju slične sadržaje za mlade. Ali uprkos tome mislim da omladinski sektor uspjeva da uradi nevjerovatan posao kada su u pitanju mladi. Pruža mnogo toga što bismo možda očekivali da pružaju državne institucije iz različitih oblasti i sektora. Zato nekako kada razmišlam o mladima omladinski sektor vidim kao prvu stepenicu koja je tu za mlade, prvi kojima se mladi obraćaju i u koje imaju povjerenje kada su u pitanju njihove potrebe i problemi. Zato su često upravo omladinske organizacije zagovarači za ispunjenje potreba i rješavanje problema mladih, a ne sami mladi individualno.“
Adna svoju budućnost vidi u inostranstvu, na master studijama, jer univerziteti u BiH trenutno ne nude programe iz oblasti koje nju interesiraju.
„Smatram da ukoliko želim zaista da na neki način doprinesem razvoju obrazovanja u BiH, ne smijem se zatvoriti u kutiju i ograničiti svoj lični razvoj dok moji vršnjaci iz drugih zemalja svijeta vrlo rado hrle da ugrabe prilike koje im se nude svuda. Univerziteti u BiH mi iz moje perspektive trenutno ne pružaju izazov kakav želim i trebam u obrazovnom smislu. A kao neko ko želi da se bavi unapređenjem obrazovanja, bez novih izazova i primjera, teško mogu razmišljati o tome kako u našem obrazovnom sistemu možemo bolje.
Adna trenutno, pored toga što studira, radi u Muzeju ratnog djetinstva, pruža podršku srednjoškolcima i srednjoškolkama kroz Alumni grupu ASuBiH-a, te mentoriše inicijative i prakse koje realiziraju polaznici/e u okviru SHL Akademije za mlade lidere u civilnom društvu. Mladi su i dalje svuda oko nje i sa njom i teško joj je zamisliti bilo koji segment njenog djelovanja koji nije prožet nekim vidom rada sa mladima.
Ova mlada, svestrana i veoma inspirativna omladinska radnica još jedan je od primjera kvalitetnih i posvećenih osoba koje žive, postoje i djeluju, a svojim djelovanjem obogaćuju bosanskohercegovačko društvo.
Za kraj, Adna Sokolović mladima poručuje da uvijek treba da traže više i bolje.
„Vjerujem da svaka mlada osoba ima svoj put, a najvažnije na tom putu jeste da vjeruju u sebe i da traže od svog okruženja, zajednice, porodice, prijatelja, insitucija da ih podrže i pruže im ono što im je potrebno da dosegnu puninu svog bića i dosegnu svoje maksimume.“
(mladi.org)
