Tražim adekvatan način da predočim svoje misli na papir, da napišem koji redak satkan od brige i boli, ali to je često tako; papir uvijek trpi sve ono što nas tišti i negdje duboko u nama, najiskrenije, brine.
Oduvijek sam živjela i marila za sadašnji trenutak, da mi je ugodno i da sam zadovoljna – znala sam da će i drugima oko mene biti baš onako kako je i meni, jer se trudim ostati pozitivna u svakoj situaciji.
Baš ovaj tren dok sada pišem ove riječi, osjećaj je gorak, previše mi se stvari i informacija mota po glavi, i ne mogu nikako da saberem taj roj misli… Ali jednu jasno očitujem, već jako dugo, možda zato što me nerijetko i pitaju, a možda i zato što ja već znam svoj odgovor na to pitanje, i prije nego je došlo vrijeme da mi isto pitanje u više navrata postavljaju – zašto ne odeš negdje gdje je bolje? Kad god me neko priupita ovo pitanje, ili neko njemu slično, kao da me diraju tamo gdje me najviše boli, u dušu za koju ne znam, ni gdje je, ni šta je ili još gore što mi udaraju na onaj naš “bosanski inat, prkos” koji tolike godine opstaje i jednostavno je nesalomljiv.
To je svakodnevnica – jedno pitanje; jedan odgovor, ali umnogome presudan za svakog imalo boljeg studenta, naprednijeg radnika ili one koji žive na margini našeg društva i koji nemaju mnogo mogućnosti u našoj zemlji. Treba razumjeti i one koji ostaju i one koji žele otići, pa na kraju i odu, zbog raznih životnih situacija, tamo negdje gdje im je sve strano i gdje nemaju vrlo često nikakav status, ali valjda je istina da danas ljudi odlaze zbog makar malo ljudskog dostojanstva, tamo gdje će ih barem u nekoj mjeri poštovati. Najčešće čujem priče kako se oni koji su otišli tamo negdje u svijet, obraduju kada vide da je neko sa Balkana, pa ni ne gledaju da li je Bošnjak, Srbin ili Hrvat, nego se zbližavaju, druže i paze jedni na druge!
Drago mi je što čujem te priče, ali kad bi to moglo kako i u našoj Bosni i Hercegovini da se desi, pa gdje bi nam bio kraj! Kao da živimo u nekom začaranom krugu informacija koje se tolike godine samo vrte i ne daju nam mira nimalo! Neću u teške teme nacionalizma, primitivizma i drugih pojmova koji završavaju na -izma, dovoljne su i ove “blaže” životne teme i situacije koje su nam već polako i navika postali. Ja sam već bila u dilemi da li da odem ili da ostanem…
Tada sam bila znatno mlađa nego sada, i mogla sam vrlo lako otići i studirati u drugom gradu, državi; ali srce i razum mi i sada govore, u isti glas, da je moja odluka ispravna i da nisam pogriješila što sam ostala tamo gdje pripadam, tamo gdje sam se rodila i odrasla, gdje su svi moji najmiliji, prijatelji, preci, tamo gdje želim da radim i živim, da pomažem svojoj lokalnoj zajednici, gradu, državi i da napredujem u svojoj profesiji!
Mislim da je sve to moguće, ako se dovoljno borimo za ono što je naše i što smo mi, a ne ono što nam se nameće i što iskrivljuje sliku o nama koji još uvijek vjerujemo u našu državu i opstanak našeg društva. Možda je za mene bitan sadašnji trenutak, ali u konačnici taj trenutak je od veoma važnog značaja za budućnost svakog pojedinca, a budućnost sami za sebe stvaramo! S ponosom govorim da svoju budućnost vidim u Bosni i Hercegovini i ne sumnjam ni jednog trena u svoju odluku, izbor i nadu za bolje sutra!
Autor: Adisa Atiković
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “Vidite li svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?”.
