Nikad ne miješajte ono što je napravljeno da bude razdvojeno

“Ne možete miješati kruške i jabuke. Jabuke s jabukama, a kruške s kruškama.” Autorica ove misli je Greta Kuna, birvaktilna ministrica obrazovanja u Vladi Srednjobosanskog kantona. Govorimo o stožernoj izjavi svih naših podjela. Zagovornici ovakve forme postojanja tvrde da ni za živu glavu ne možemo i ne smijemo živjeti jedni s drugima, samo “jedni pored drugih”. Kako to izgleda u praksi, savršeno ilustrira priča stara više od deset godina.
U jednom malom, zapuštenom gradu razorenom ratom godinama je funkcionirala ta čuvena zgrada zvana Dvije škole pod jednim krovom. Učenici kruške išli su na nastavu prije, a jabuke poslijepodne. Nasred dvorišta stršio je veliki religijski simbol krušaka. Na zidu svake učionice zakucano isto obilježje, samo bitno manjih dimenzija. Kruške su imale grijanje, koje se gasilo tačno u 14 sati, kada su u školu dolazile jabuke. Između ovih voćki komunikacija je bila rijetka, i uglavnom se svodila na provokacije, svađe i tuče. Kruške i jabuke od malih su nogu sistematski programirane da se ne miješaju, ni u školi ni u ostatku života.
Jednog dana u gradić dođe sumnjiva nevladina organizacija, simbol svakog zamislivog zla u Bosni i Hercegovini, i organizira ljetovanje za đake. Roditelji siromašni, mnogi bez posla, a i oni što rade ne znaju hoće li i kada dobiti platu, pa se niko nije htio odreći mogućnosti da mu pačurlija vidi i okusi malo Jadrana. Jedini problem predstavljalo je to što putovanje nije bilo organizirano na principu jedna ekskurzija u dva autobusa, nego su i kruške i jabuke morale u isto prometalo. Ali što je džaba, nikom nije mrsko, te učenici oprezno uđoše u to nakaradno čudo od mješovitog autobusa.
Ljetovanje je trajalo sedam dana. Kad je ekskurzija krenula s derutne stanice, sve je bilo normalno i kako treba. Kruške su sjedile na lijevoj strani, jabuke na desnoj. I prvih 15 minuta nisu komunicirale međusobno. Nego svako isključivo sa svojima: kruške s kruškama, jabuke s jabukama. Ali atmosfera se ote kontroli i polako, korak po korak, poče da se razgaljuje, pa je nakon sahatak autobus provrio od cike, smijeha, pričanja, pjesme. Više se – zamislite tog užasa – uopće nije znalo ko je kruška a ko jabuka. Djeca su se družila kao da rata, logora, progona i ubijanja nije bilo. Kako su sati i dani odmicali, morbidna simbioza različitih voćki je jačala. Svaku noć zaglavljivalo se u drugoj sobi, hotel se orio sad od kruškanskih, sad od jabukanskih pjesama, a razuzdana omladina pravila je prave klizeće ideološke startove, ubacujući u proskribirani repertoar i pjesme grožđa, karpuze, šljive, munike… Bljesnula je i pokoja simpatija i sam dragi Bog zna šta se dešavalo u sitnim noćnim satima, kad i portire u holu prevari ptica zvana sova: hormoni briju, a omladina ko omladina, voli rušiti tabue i prkositi zabranama.
Tjedan dana proletio je kao u snu. Sad se autobus vraća u podijeljeni gradić. Atmosfera je dijametralna u odnosu na onu od prije sedam dana – krenula je pjesma, ali se vidjelo da je nategnuta, da nema onog prvobitnog poleta. Pa je brzo sve utihnulo. Sat vremena prije ulaska u grad, prvo ispotiha, a onda sve glasnije, kruške i jabuke počeše da plaču. Na kraju se prevozno sredstvo pretvorilo u ridajući autobus. Suza suzu goni. Voćke su znale da je to kraj priče i da se ova fruktoidna bajka neće ponoviti. Svi su plakali, uključujući i pedagoški kadar, koji je vodio nastranu ekspediciju.
Kad je autobus stigao tamo odakle su krenuli, uslijedio je dirljiv rastanak: grljenje, poljupci, suze… Sljedećeg dana nastavio se stari život: kruške s kruškama, jabuke s jabukama. Kao da nikakve ekskurzije i miješanja nije bilo. Isti onaj stari, distancirani odnos, zasnovan na striktnim podjelama i razlikama među voćem. Prljava namjera nevladine organizacije, koja je još jednom uspjela da otme lovu na tuđoj nesreći, zasluženo je propala. Neće nama stranci određivati kako da živimo, s kim da se družimo i šta da radimo.
Pa jel’.
Preuzeto sa: http://oslobodjenje.ba