Bez pucanja iz vatrenog oružja, petardi, vatrometa i drugog raznovrsnog arsenala pirotehničkih sredstava ne može proći nijedan praznik u BiH, a u vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika detonacije odjekuju sa svih strana.
Bez petardi ne može da prođe nijedna Nova godina. Nažalost, često se dešava da takav vid zabave završi tragično- od opekotina visokog stepena, povreda prstiju i šake, do trajnog oštećenja vida i invaliditeta.
U MUP-u RS kažu da svake godine apeluju na građane da se uzdrže od upotrebe vatrenog oružja i pirotehničkih sredstava, jer ova djela mogu imati fatalne posljedice i kažnjiva su zakonom. Tako je kazna za upotrebu pirotehničkih sredstava na mjestima i na način kojim se izaziva uznemirenost građana, za fizičko lice od 300 do 900 KM, a za privredno društvo i drugo pravno lice u iznosu od 2000 do 6000 KM. Kada je riječ o neovlaštenoj upotrebi oružja, koja podrazumjeva ispaljivanje hitaca iz oružja, pokazivanje oružja na javnom mjestu ili rukovanje oružjem na način kojim se može izazvati zastrašivanje ili uznemirenost građana predviđena sankcija za fizičko lice iznosi od 400 do 1200 KM ili kazna zatvora do 40 dana.
“Ukoliko maloljetnik, lice od 14 do 18 godina, počini naprijed navedene prekršaje, a ako je izvršenje prekršaja posljedica propuštanja dužne brige roditelja, odnosno staratelja maloljetnika, a da su u mogućnosti da takav nadzor vrše, kazniće se i roditelj, odnosno staratelj maloljetnika novčanom kaznom od 400 do 1200 KM, a ukoliko maloljetnik počini prekršaj u periodu od 23,00 do 06,00 časova roditelj, odnosno staratelj maloljetnika kazniće se novčanom kaznom od 500 do 1500 KM”, rečena nam je u MUP-u RS.
Nekada je oružje bilo dio muške narodne nošnje
I pored zakona i visokih kazni, kod nas se puca tokom cijele godine. Puca se i na svadbama, proslavama rođenja djece i raznoraznim veseljima. O tome nas nerijetko, objavljenim snimcima na društvenim mrežama, s ponosom obavještavaju osobe koje se ne plaše ni zakona, ni posljedica ovakvog čina.
Stručnjaci, etnolozi, slažu se da pucanje iz vatrenog oružja jeste neka vrsta tradicije i običaja naroda ovog podneblja, ali ističu i da pucanje u prošlosti i u današnje vrijeme nema isti značaj i simboliku.
U prošlim vremenima, kada su kuće u planinskim i brdskim krajevima bile udaljene jedna od druge po nekoliko kilometara, ovo je bio vid komunikacije i oglašavanja radosnih vijesti ostalim stanovnicima, prijateljima i rodbini.
Pucnjavom se označavalo rođenje djeteta, prvenstveno muškog. Ovaj običaj je u suštini praznovjernog karaktera, jer su se pucnjavom plašili i tjerali zli duhovi koji bi mogli nauditi djetetu i porodilji.
Pucnjem se oglašavala i uspješna prosidba, to je bio znak da je djevojka pristala da se uda. Kako prosidba predstavlja sami početak zajedničkog života, vjerovalo se da se na ovaj način tjeraju zle sile i štite mladenci i svatovi. Takođe, mladoženja je gađao jabuku pred mladinom kućom, prije nego mu djevojku izvedu. Ovim činom je dokazivao spretnost i preciznost.
Etnolog, doc. dr Irena Medar-Tanjga kaže da je od davnina prisutno i pucanje iz pušaka i prangija, na Badnji dan, već u ranu zoru, kojim se objavljuje odlazak u šumu po badnjak. Božićnji ciklus običaja, koji se poklapao i sa krajem kalendarske godine, označavao je vrijeme između smrti i života, i povećane aktivnosti svih mitskih bića, zlih sila i demona, što je po narodnom vjerovanju, vrijeme puno opasnosti koje se moralo nekako premostiti.
“Buka, odnosno pucanje, u ovom slučaju predstavlja simboličko odvajanje od prethodnog, neželjenog vremena smrti i označavanje sunčevog rasta i napredovanja prirode”, pojašnjava Medar-Tanjga i dodaje da se i kod Hrvata javlja drevno Božićno i Novogodišnje pucanje iz vatrenog oružja sa ciljem tjeranja demonskih sila, dok su Muslimani pucnjem obavještavali o rođenju muškog djeteta, ali i o početku ramazanskog posta. Ipak ističe da iako je oružje u našoj tradiciji bilo sastavni dio muške narodne nošnje i odlikovalo junake i hrabre osobe, ta vremena su davno prošla.
“Danas je oružje dostupno svakome i nema toliki značaj i vrijednost kakvu je imalo u našoj tradiciji. Takvo je stanje i sa pucanjem. Svako u raznim momentima puca ne razmišljajući o zakonskim zabranama i posljedicama, tako da ovo izlazi iz konteksta tradicionalnog pucanja u cilju obavještavanja i u cilju zaštite od zlih sila. Oružje je danas dobilo predznak prestiža”, kaže naša sagovornica.
Olovnih vojnika odavno više nema
Vjerovatno ne postoji dječak koji u nekoj od svojih faza odrastanja nije volio igračku pištolj, luk i strijelu, vojnike, tenkove, gađanje, eksplozije…To je valjda urođeno ponašanje, kasnija sposobnost samoodbrane. Međutim, kada taj dječak odraste, trebalo bi da zna da svaka akcija može imati i neku lošu posljedicu. Da li ga u zreloj dobi to mahanje pištoljem, pravljenje glasne buke čini mnogo većim, snažnijim i moćnijim od okoline?
Sociolog Biljana Milošević smatra da igranje puškama, pištoljima, mačevima ne garantuje kasnije nijednom dječaku “rodni identitet”, neustrašivog muškarca, iako je to tipično na našu kulturu, ali i šire. Ističe da je ključno vaspitanje i kvalitetan poces socijalizacije, jer navike se stiču, ne rađamo se sa njima.
“Djeci svakako ne treba zabraniti igranje pištoljima i puškama, ali im svakako treba objasniti njihovu svrhu. Oni u najranijem uzrastu uče po modelu, pa će svakako ponašanje starijih biti model koji će djeca pokušati oponašati, jer sve najprije “polazi iz kuće”. Naravno, na modeliranje nečijeg ponašanja utiču i vaspitno-obrazovne institucije, vršnjaci, mediji. Nažalost, danas crtani filmovi namijenjeni najmalađima obiluju nasiljem, ratništvom, a i igračke su motivisane likovima iz ovih crtića. Olovnih vojnika odavno više nema”, ističe Milošević.
Zato ima oružja i piroteknike do koje je vrlo lako doći. Dovoljno je samo pročitati oglase i bez puno muke nabaviti što vam srce poželi. Stoga, mala je vjerovatnoća da će puškaranje na Balkanu uskoro utihnuti jer ljudima nije dovoljna opomena ni što nam djeca zbog par minuta zabave, deca ostaju bez prstiju, šaka, dijelova lica.
Preuzeto: https://www.6yka.com/
