Samo se kod nas vrijeme još uvijek mjeri sa prije ili poslije rata.
U mojoj glavi ona je negdje gdje su mi i grčki mitovi, skulpture velikana iz prošlosti i antičke građevine. Što se mene tiče, rodila sam se u srednjem vijeku, u doba velikog mraka i nevolje, i evo i ostarih u doba inkvizitora, nikada, čini mi, se renesanse ugledati neću ovdje.
Da ne budem snob kakav jesam i da ne podrazumijevam da sad svi znaju šta je renesansa, sad ću i objasniti u par rečenica. Renesansa je jedan od najvećih pokreta u razvoju misli, kulture i umjetnosti koji je moderna civilizacija doživjela. Renesansa je nastala kao odgovor na srednjevjekovna poimanja svijeta, nazadovanje, nesklonost ka nauci, napretku, cenzuri, neslobodi, inkviziciji, inovativnosti…
Srednji ili “mračni” vijek je bio period za koji se ne može kazati ni da je period razvoja civilizacije, jer je u to vrijeme prosto sve stagniralo. Crkvena učenja zabranjivala su eksperimente, a znanje i slobodna misao su ugnjetavani i tako su carstva opstajala na neznanju, a svako propitivanje sebe ili ne daj Bože, vlasti ili Crkve bilo je označeno teškim grijehom, izdajom i herezom vrijednom lomače. Pjesnici su pjevali samo crkvene spjevove, slikari i zlatari samo bogomolje zlatili i ukrašavali ne bi li narodu strah u kosti još veći utjerali svojim strašim prikazima pakla i bogatstva.
Ti mudri, pametni Mediciji su shvatili na vrijeme da se na ulicama Firence javlja jedan novi talas misli, jedan preporod – renesansa – i da je pametnije u takvu jednu misao uložiti na vrijeme nego da ih to vrijeme proguta. Shvatili su na vrijeme da se pojavljuju neki ljudi kojih nije strah da misle, koji ne slikaju samo da bi nešto bilo lijepo, nego da i nešto znači, i koji pišu da bi nešto rekli, a ne da bi se neko divio njihovom krasnopisu.
Tako su Mediciji za svoju bogatu i lukavu trpezu doveli Michelangela, da tog Michelangela, kad je bio dječak od 13 godina. Skužili su genijalnost Galilea kad mu je bilo pet, sponzorirali ga i jedini uvjet mu je bio da svoja otkrića prvo iznese na dvorskim zabavama Medicija.
Bože! Kakva pronicljivost.
Ako vam ova dva imena, za koja znamo zahvaljujući parama Medicija, nisu dovoljna, dodaću vam i Leonarda da Vincija kao trećeg.
Eto, tako danas, stoljećima poslije, niko u ozbiljnom govoru ne spomene ova tri velikana, a da ne spomene i te mudra vladajuće Medicije. Ljudi i danas idu u Firencu da se dive tadašnjim građevinskim i umjetničkim egzibicijama i nadmudrivanjima Medicija sa okolnim republikama. I danas se milioni turista godišnje raspameti pod prizorom fjorentinske katedrale, vazdušnog mosta koji je spajao novu palatu Medicija sa tadašnjom upravom grada-republike.
Neki maksuz dođu da se dive njihovoj staroj kući koja se pika kao prvi primjer renesanse u arhitekturi u svijetu. Kuća je projektovana tako da izvana izgleda skromno i pristupačno, ne puno veća fasadom od ostalih kuća tadašnjih bogatuna. Mogli su Medici sazidati dvadeset takvih niz ulicu, ali su lukavo odlučili da se projekat napravi tako da iz svakog ugla običan Fjorentinac može imati osjećaj da su njihovi vladajući, dragi Medici, pristupačni i skromni, jer je tako prijalo duhu renesanse i kulturnog preporoda koji su zagovarali.
Mudri, mudri Mediciji, o čijim spletkama, otrovima i bodežima, aferama i ubistvima niko nikada nije pričao. Gradili su i impresionirali naukom i umjetnošću.
E, u toj Firenci lijepoj, me zatekla vijest da jedan naš grof od kanalizacionih cijevi, koji će u historiju otići poznat kao i pacovi iz svoje generacije, napao snimatelja. Naš kralj, u narodu za koju godinu nepoznat kao niko, a sada zvan Izetbegović poletio je niz kanalizaciju historije spašavajući zlog grofa i kazao kako je grof Ćesir tukao kameru, a ne snimatelja.
Čitala sam tu vijest na Michelangelovom vidikovcu. Prvo me zabolio stomak kao da sam se otrovala. Onda mi je došlo da plačem. Onda sam gledajući u muzej umjetnosti zvan Firenca sabrala u glavi da se u ovoj tužnoj zemlji ne snima više ni pola filma godišnje, da se pozorišta skoro gase, što od neimaštine što od kreativnosti, da svake sedmice plati po jedan novinar da li glavom ili pameću, da slikari rade kao konobari, a da glumci čitaju političke pamflete na izborima.
Novac za kulturu i umjetnost je presušio i nikada od rata do danas umjetnicima nije bilo gore.
Većina nas je dovedena u situaciju da biramo između šutnje o ovom mračnom dobu u kojem živimo i egzistencije. Žive dobro samo ovi što šute i oslikavaju bogomolje i kancelarije ministara.
Uhvatila me kratko panika, a onda tuga, a onda sam se sjetila opet Michelangela. Naime, Mediciji su naručili neke skulpture od njega, on ih je isklesao ali su ulizice neke ustvrdile da one nimalo ne liče na prave Medicije. Genije je tada kazao: “Koga će to biti briga za 1000 godina, kada vide ove skulpture?”. Htio je reći da se niko neće sjećati kako su oni zapravo izgledali. Njegova djela će biti jedina referenca toga ko su bili i kako su izgledali. I, evo, 500 godina kasnije i jeste tako.
Zato, kraljevi koji investirate samo u podzemne instalacije i kanalizacione cijevi, baš kao da ste pacovi, a ne ljudi. Po vama se ništa neće zvati.
Za vama će još koju godinu ostati vaša bahata i kičava zdanja te poneka fotografija na internetu da se zna koliko ste pojavno bili ružni. Niko neće pamtiti ni ove ulizice što vam se dodvoravaju. Da imaju pameti i obraza, rekli bi vam do sada gdje griješite. Skupa sa vama će proletiti kroz odvod historije.
O vama će se znati ono što budemo pisali mi, koji nismo ni zrno genijalnosti kao Da Vinci, ali smo spremni hljeba ne jesti, ali istinu o vama kroz svoj rad kazivati.
(Piše: Nejra Latić Hulusić / lolamagazin)
