Govor po svojim karakteristikama predstavlja vrstu jezičke komunikacije koja je oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova. Govor zauzima važnu sociološku ulogu u našim životima, a bez govora ne bi bilo jezika, kulture i društva, ne bi bilo apsolutno nikakve razmjene informacija koje su do danas doprinijele velikom broju otkrića i razvoja tehnologija.
Dok, mržnja predstavlja kompleksno osjećanje, koje je neprijatno i destruktivno. Mržnja nije negacija ljubavi, mržnja predstavlja neprijatnu emociju, koja je dektruktivna i za osobu koja je osjeća i za društvo. Baruch Spinoza je definisao mržnju kao tip bola čiji uzrok leži u spoljašnjim izvorima. Aristotel je posmatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega što je neizlječivo vremenom. David Hume je mržnju smatrao osjećanjem koje se ne može umanjiti i koje se uopšte ne može definisati.
Ova dva pojma pojedinačno se razlikuju i zasebno smatraju pozitivnim, odnosno negativnim. No, problem nastaje onda kada se ova dva pojma spoje i tako formiraju termin “govor mržnje“, koji sve više zauzima medijski prostor i postaje naša svakodnevnica.
Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, te samim time postoji veliki broj različitih definicija. No, prema rječniku Univerziteta Oxford govor mržnje predstavlja: “izopačeni ili prijeteći govor ili pisanje koji izražava predrasude prema određenoj grupi, osobito na temelju rase, vjere ili seksualne orijentacije“.
Evropska mreža protiv nacinalizma, rasizma i fašizma i za podršku migrantima i izbjeglicama UNITED for Intercultural Action definiše govor mržnje kao: “pojam koji označava govor čiji je cilj degradirati, (poniziti), prestrašiti ili poticati nasilje protiv osobe ili grupe ljudi zbog rasne pripadnosti, spola, starosti etničke ili nacionalne pripadnosti, religije, seksualne orijentacije, spolnog identiteta, invaliditeta, jezika, moralnih ili političkih stajališta, socijalno – ekonomske pripadnosti, zanimanja ili izgleda (npr. visine, težine i boje kose), mentalnih sposobnosti ili drugih sličnih razlika.
Povezanost uma i govora mržnje
Sa neurološkog aspekta, aktiviranjem senzornih, motornih i emocionalnih sistema u mozgu ljudi razumiju i riječi koje su prisutne u govoru mržnje. Prema teoriji stimulacije čitanje riječi koje su napisane na ekranu ili slušanje istih aktivira područja u mozgu koja doslovno opisuju situacije iz riječi.
Kada pročitate rečenicu: “Sunce obasjava more dok plavi valovi zapljuskuju obalu”.
Vaš mozak aktivira područja koja opisuju situaciju iz rečenice, vi možete da vizuelno vidite obalu mora i osjetite šum valova.
Jezik se tradicionalno analizira kao skup riječi i pravila koja prenose ideje. Simulacijska teorija pokušava da odgovori na pitanje kako ideje postaju akcije?! Simulacijska teorija opisuje kako ljudi pripisuju mentalna stanja drugim ljudima i objašnjava da obrada riječi kod ljudi zavisi od aktivnosti u moždanim i bihevioralnim sistemima djelovanja, percepcije i emocija.
Ideja je da opažanje riječi pokreće vaše moždane sisteme i dovodi ih u stanja koja su gotovo identična onome što bi se moglo nazvati direktnim doživljavanjem onoga što riječi opisuju.
Pročitajte rečenicu “Zaljubljeni par se drži za ruke dok hoda tropskom plažom koja je obasjana mjesečinom”.
Prema teoriji simulacije, kada čitate ove riječi, motorni sistem vašeg mozga simulira akciju hodanja, tj. nervna aktivnost izazvana razumijevanjem riječi slična je nervnoj aktivnosti koja se stvara doslovnim hodom. Pročitali ste riječ “hoda“ i vaš motorni (pokretački) nervni sistem simulira akciju hodanja.
Slično tome, perceptivni sistemi vašeg mozga simuliraju vid, zvukove i osjećaj plaže, a i vaš emocionalni sistem simulira osjećaje koji su opisani u rečenici. Same riječi su dovoljne (kao u našem primjeru riječi u rečenici) da pokrenu simulacije u motornim, perceptivnim i emocionalnim nervnim sistemima.
Na primjer, ako čujemo jezik grupe ljudi za koju smatramo da je loša, to kod nas može dovesti do emocionalne simulacije kada vidimo članove te grupe. Ako je naša emocionalna reakcija dovoljno jaka, ona može zauzvrat motivisati djelovanje – možda ćemo uputiti pogrdne riječi ili fizički napasti tu grupu ljudi.
Povezanost obrade govora sa motornim, senzornim i emocionalnih sistemom
Teorija simulacije još uvijek je pod naučnom provjerom, ali je bilo mnogo uspješnih testiranja ove teorije. S tim u vezi, koristeći tehnike neuroloških snimanja koje prate protok krvi u mozgu, istraživači su otkrili da slušanje akcijskih riječi kao što su “lizanje”, “pokupiti” i “udarac” proizvodi aktivnosti u područjima motornog korteksa (kore) mozga koji su zaduženi za kontrolu usta , ruku i nogu.
Slušajući rečenicu kao što je “čovjek je vidio orla na nebu” pomoću vizuelnog korteksa stvara se mentalna slika. Ljudi kada pročitaju ovu rečenicu pomoću vizuelnog korteksta stvaraju sliku čovjeka koji gleda orla kako leti nebom. Postavlja se pitanje kako možemo utjecati na emocionalni sistem i blokirati razumijevanje rečenice koja prenosi ljutit ili pogrdan sadržaj. Da bi to postigli možemo koristiti Botox koji blokira aktivnosti na mišićima obrva i tako utjecati na naš emocionalni sistem.
Da bi utvrdili vezu između jezika i emotivnog sistema istraživači sa Državnog univerziteta u Arizoni od ispitanika su tražili da procijene koji su parovi riječi na engleskom jeziku sa jednim slogom pozitivniji. Riječi su se razlikovale samo u tome da li je zvuk samoglasnika “eee” ili “uh”, kao što je “gleam-glum” and “seek-suck“.
Koristeći sve takve parove na engleskom jeziku – postoji oko 90 njih – zamolili su ljude da procijene koja je riječ u paru pozitivnija. Ispitanici su odabrali riječ sa zvukom „eee“ u dvije trećine slučajeva. To je izvanredan postotak, jer ako su jezički zvukovi i emocije nepovezani i kad su ljudi birali slučajno, samo bi polovica “eee” riječi bila ocijenjena kao pozitivnija.
Ovo nastaje zbog činjenice da se aktiviraju isti mišići nervnog sistema kada se osoba smije ili izgovori englesku riječ “cheese”.
Mehaničko izazivanje osmijeha poboljšava kod ljudi raspoloženje, npr. držanje olovke u ustima bez upotrebe usana poboljšava raspoloženje. Kada napravimo izraz osmijeha pomjerajući usne možemo poboljšati svoje raspoloženje, dok se kod osobe koja se iskreno smije pojavljuju se bore oko usana i očiju, dok lažni osmijeh proizvodi samo bore oko usana.
Ovu su ideju testirali tako što su ljudi žvakali gumu dok su sudili o riječima. Žvakaća guma blokira sistemsku aktivaciju mišića osmijeha. Dok su žvakali gumu, procijenjena razlika između “eee” i “uh” riječi bila je samo upola jaka. Također su dobili iste rezultate u Kini koristeći parove mandarinskih riječi koje sadrže “eee” i “uh” zvukove.
Istraživači Takacs, Swart i Bus (2015) otkrili su da kada djeca slušaju multimedijalne elektronske priče, više razumiju samu priču nego kada slušaju tradicionalno usmeno čitanje priče.
Ovo samo pokazuje koliko je važna vizualizacija riječi u razumijevanju i prihvatanju značenja istih.
Da li riječi iz govora mržnje motivišu ljude na radikalne akcije?
Zapaljive riječi mogu puniti čovjekov um, a samo ponavljanje riječi koje sadrže elemente govora mržnje može dovesti osobu da uvjerenja da su te riječi istinite, pa i do same radikalne akcije.
Radikalizacija je također jedan od specifičnih društvenih fenomena, koji je prisutan diljem svijeta i u svim historijskim razdobljima. Prostor današnje Bosne i Hercegovine svakako nije izuzetak, te ovisno u kojem društvenom kontekstu i uređenju je ovaj prostor egzistirao, tako su se pojavljivali i trajali određeni oblici radikalnog ponašanja i djelovanja. Jedno od oružja radikalizacije u svijetu, ali i u Bosni i Hercegovini, upravo jeste govor mržnje.[1]
Lisa Feldman Barrett, profesor psihologije na Univerzitetu Northeastern, u pažljivoj analizi onoga što predstavlja štetan govor, tvrdi da “postoji razlika između dopuštanja kulture povremene brutalnosti. ”Govor takve vrste, koji“ zlostavlja i muči ”, je“ iz perspektive naših moždanih ćelija… bukvalno oblik nasilja ”.
Ljudi razumiju riječi aktiviranjem senzornih, motornih i emocionalnih sistema u mozgu. Ako se riječi govora mržnje ponavljaju u porukama i postovima na internetu postaju uvjerljivije i osoba može imati osjećaje da je tu i da sve opisano vidi vlastitim očima.
Mentalna simulacija npr. “karavana” može se promijeniti iz emocionalno neutralnog niza kamila u emocionalno nabijenu hordu dilera droge i silovatelja. Kroz ponovljenu simulaciju koja dolazi iz ponavljanja čitanja sličnih postova i poruka postaje još uvjerljivija, jer svako ponavljanje proizvodi još jedan primjer gotovo da je osoba tu i da vidi vlastitim očima.
Psiholingvist Dan Slobin sugeriše da uobičajeni načini govora vode do uobičajenih načina razmišljanja o svijetu. Jezik koji čujete daje vam rječnik za raspravu o svijetu i taj vokabular, stvarajući simulacije, daje navike vašem umu. Baš kao što čitanje zastrašujuće knjige može učiniti da se bojite plivati okeanom, jer simulirate (posebno rijetke) napade morskih pasa, susret s jezikom drugih ljudi za koje ste čuli lažne riječi iz govora mržnje koje ih opisuju da su kriminalci može kod vas dovesti do straha zbog prisustva takvih ljudi, i sve to dovodi do iskrivljenog pogleda na stvarnost.
Stoga, simuliranje straha i bijesa vas doslovno čini strašnim i ljutitim i promiče agresiju. Simuliranje saosjećanja i empatije doslovno vas čini ljubaznim.
Snimci mozga – poređenje mozga koji je izložen govoru mržnje i onog koji nije
Snimci mozga takođe otkrivaju da pokretanje fizičkog i trajnog oštećenja mozga, posebno u djetinjstvu, i vrijeme je da se počne tretirati govor mržnje kao napad na drugo lice, jer je to upravo ono što je.
Govor mržnje koji se izražava u oblicima pisanja tekstova, poruka na portalima, medijskih saopštenja i svakodnevnog govora, prisutan je u svijetu, ali je u značajnoj mjeri prisutan i u Bosni i Hercegovini, koji može dovesti i do samoradikalizacije. Nezavisni istraživač i ekspert za sigurnosna pitanja, Mušić Safet, u svojim istraživanjima bavio se tematikom govora mržnje na internetu, a potom i govorom mržnje kao novim faktorom radikalizacije. Istraživanje je pokazalo i specifičnost Bosne i Hercegovine i dokazana je teza da je moguće da govor mržnje postane novi faktor radikalizacije.
U proteklom periodu često i najgnusnija zlodjela poput genocida koja su počinjena propraćena su raširenom pojavom govora mržnje. Osobe koje su planirale masovna ubistva u holokaustu, Ruandi i Srebrenici širili su ideologije mržnje kako bi potaknule svoje sljedbenike da djeluju, da uplašene posmatrače pretvore u pasivne svjedoke, kao i da opravdaju svoje zločine.[2]
Karakteristika bosanskohercegovačkog društva je u tome da još uvijek osjećamo direktne posljedice ratnih djelovanja i većina ljudi je zbog toga bila izložena nekoj vrsti traume u različitom stepenu, tako da ne možemo apriori za BiH reći da je ispoljavanje bilo kakvih radikalnih stavova pozitivno za naše društvo.
Uvažavajući navedeno, te analizirajući istorijat nastanka radikalizma, kao i načine manifestiranja, uzroke i posljedice radikalizacije, autor je razvio vlastitu teoriju o ovoj pojavi. Naime, radikalizaciju možemo posmatrati i istraživati kroz dva odvojena pristupa, a to su:
- radikalizacija stanja (obuhvata medije, zajednice, grupe, društva, države, saveze) i
- radikalizacija pojedinca (samoradikalizacija, posredna radikalizacija, radikalizacija kao posljedica traume, online radikalizacija, govor mržnje kao uzročnik, itd.)
Oba ova pristupa su aktuelna, kako u Bosni i Hercegovini, regionu zapadnog Balkana, tako i u svijetu, što je vidljivo svakodnevno kroz razvoj događaja na političkom, sigurnosnom, ekonomskom polju, te na polju (ne)poštivanja ljudskih prava. Istovremena zastupljenost i isprepletenost navedenih pristupa na definisanom političkom i geografskom području, može dodatno da usložni odnose i sigurnosnu situaciju, ovisno o vremenu i intenzitetu ispoljavanja efekata radikalizacije. [3]
[1] Mušić, Safet (2018). Govor mržnje kao novi motivacioni faktor radikalizacije. Filozofski fakultet Tuzla.
[2] https://www.ushmm.org/confront-genocide/how-to-prevent-genocide/hate-speech-and-incitement-to-genocide
[3] Mušić, Safet (2018). Govor mržnje kao novi motivacioni faktor radikalizacije. Filozofski fakultet Tuzla.
IZVOR: Global Analitika
