Ovaj 25-godišnji mladić iz Viteza je sa šest godina završio u Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi Majčino selo u Međugorju. Danas je asistent na Studiju socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i pohađa doktorski studij komunikologije.Svojim svijetlim primjerom pokazuje da u životu možete postići sve što želite bez obzira na okolnosti u kojima rastete, živite i djelujete. Kao nadasve vrijednog i inteligentnog mladića prepoznala ga je i javnost te je ove godine bio nominiran za nagradu Večernjakov pečat
“U životu se rijetko nađemo u situacijama u kojoj sam se ja našao upravo ovom nominacijom. Sagledavši sve ono što sam postigao u svom životu, a tek mi je 25 godina, moram reći da sam iznimno ponosan na ovaj uspjeh koji je prepoznala i šira zajednica, ne samo moji najbliži, ali i ja sam”, kaže nam Marijan. Ističe kako često zna govoriti da je kao i svi ostali, da nema razlike između njega i njegovih vršnjaka, ali ga prijatelji isprave i osvijeste da to baš i nije tačno.
To potvrđuje i činjenica da se u djetinjstvu nije usudio ni sanjati da on jednom obrazuje i odgaja nove generacije kao što to danas čini na mostarskom Sveučilištu. “Snovi djeteta koje odrasta u institucionalnom obliku skrbi, priznajem i govorim iz prakse, daleko se razlikuju od snova djece koja odrastaju u normalnim životnim okruženjima, unutar svojih obitelji. Djeca u nekom od oblika institucionalne skrbi često sanjaju o svojim obiteljima, prirodnom okruženju i onome što to okruženje za sobom donosi. Naravno, da ne govorim samo o nekim tužnim stvarima, maštamo mi i o velikim stvarima, o svojoj budućnosti, o velikim poduhvatima. Iskreno, da sam se nadao da ću danas biti osoba koja će obrazovati i odgajati nove generacije, nisam nikada”, priznaje Marijan.
Priznaje i da mu je nedostajala podrška porodice, koja se smatra najvažnijom u životu, ali ne propušta podsjetiti i na činjenicu da je u BiH puno takve djece, te da su statistike strašnije nego što to percipira javnost.”Porodica ne mora biti samo krvno vezana, na svom životu sam naučio da porodicu čine svi bliski prijatelji i oni koji su tu kroz moj cijeli život, moje Selo i moje odgajateljice. Najveća sjeta i onaj trenutak tuge javi se u onim trenutcima koje znače uspjeh u životu, pa tako i meni. Primjerice završetak preddiplomskog studija, diplomskog studija, upis doktorskog, pa u konačnici i ova nominacija, sve su to stvari koje u meni pobude neki vid nostalgije, jer u tim trenutcima se najviše osjeti potreba za podrškom članova moje porodice”, priča nam Marijan.
No životna sudbina bila je surova i već sa šest godina je ostao bez oca.”Nakon očeve smrti brat, sestra i ja smješteni smo u Majčino selo. Nakon sedam godina od očeve smrti i majka je preminula. Nas troje smo nastavili svoje živote kao djeca kojima je Majčino selo dom i porodica“, s tugom se prisjeća Marijan tih dana. Međutim pričajući o životu u tom domu, kako kaže, “kada gledam iz današnje perspektive”, ne razlikuje puno život od svojih vršnjaka i svih onih koji odrastaju uz svoje roditelje.
“Imali smo sve jer je fra Slavko Barbarić koji je pokrenuo cijelu priču Majčinog sela bio taj koji je razumio što djeca proživljavaju odvajanjem od roditelja ili pak gubitkom roditelja. Stvorio je Majčino selo kao svojevrstan vid novog doma, nove prilike, novog početka za sve one kojima je životna sudbina ucrtala negativne ishode. Ono što se nije moglo nadomjestiti niti je ikada itko pokušao jeste nadomjestiti roditelje jer je to ipak nešto što se ne može uraditi, a djeca s druge strane za tim jako čeznu. Majčino selo je to koje je dalo sve da djeca izađu na pravi put, reklo bi se u narodu. Život fra Slavka Barbarića i ono što je on činio i govorio je nešto što me definisalo da budem danas to što jesam“, naglašava Marijan. Ne krije da je kroz život bio i stigmatiziran jer odrasta u domu, a ne u krugu obitelji, ali tvrdi da je stigmatiziranje samoga sebe najgore od svih.
“Bilo je ponekada nekih trzavica i dječjih nesmotrenih šala, no djeca smo bili i to se ne bi trebalo vagati. U institucionalnom okruženju, ne treba vas nitko stigmatizirati, u ranijoj životnoj dobi djeca sama sebe stigmatiziraju jer nemaju mogućnost biti sa svojim voljenim. To je jedan začarani krug koji se proteže cijelog života, u svim onim situacijama u kojima se traži i očekuje uloga roditelja i obitelji, bilo da su u pitanju obiteljski blagdani, diplome, uspjesi, neuspjesi, padovi, ali i dizanja…“, kazuje Marijan.Stoga on poručuje svim mladima koji sumnjaju iz nekog razloga u ostvarenje uspjeha da im to ne bude prepreka za ostvarivanje sna jer usponi i padovi su sastavni dio života.
“U životu jako puno toga nije kako mi želimo. Vjera u Boga, borba, trud, rad i zalaganje, zagovaranje istinskih životnih vrijednosti, pomoć i briga za druge je ono što je meni pomoglo da ustrajem, postanem i ostanem jaka osoba“, naglasio je Marijan. Poručio je svima onima koji ne znaju kako bi pomogli nekome, a to jako žele, da uzmu neko dijete iz neke Ustanove u BiH i pomognu mu kao svome vlastitom. Podsjeća, da ono nema nikoga ko bi ga zagovarao i omogućio mu školovanje i život dostojan djeteta, a kada navrši 18 godina života nema se gdje vratiti.
Izvor : Klix
