Aleksandra Vrkačević – Šta očekujem u 2020. godini?

zahvaljukem vaseljeni
što mi je uzela
sve što je uzela
i što je dala sve što je dala
-rupi kaur


“Klimatske promjene će nam doći glave, kunem se.” Poslije otprilike 10 godina je u Mostaru pao snijeg i moja cimerica splićanka nije bila naročito oduševljena. Nudim joj šolju čaja od brusnice dok pokušavamo da sumiramo ovu ludi godinu. Elizabeta i ja smo se upoznale smo se krajem avgusta ove godine kada smo saznale da ćemo biti cimerice ali zbog vremena provedenog zajedno vidim je kao sestru.
Biliži nam se raspust i gotove smo sa školskim obavezama, pa sjedimo na Liinom krevetu (jer je najudobniji u našoj sobi a i Li se nikad ne ljuti zbog toga) dok ostatak sobe leži u neredu. Bets do prošle godine nije ni znala šta je Koledž ujedinjenog svijeta a sada tvrdi da je činjenica da se prijavila najbolja odluka koju je ikad donijela.
“Nikad nisam mislila da bi moj profesor biologije mogao da ide sa učenicima na prosvjede za klimu, to mi je bio prvi veliki šok kada sam došla ovdje”, reče gledajući na hrpu papira iz biologije koji moraju biti urađeni preko raspusta.
“Meni je bilo čudno kako smo se svi odmah skontali. Nisam imala razloga da se stidim bilo koga ili da budem anksiozna jer su svi bili toliko otvoreni. Moje mentalno zdravlje je procvjetalo u Mostaru. Bila sam prihvaćena onakva kakva jesam i okružena ljudima koji su mu dali potporu da budem još bolja. ”
Beti mi daje onaj njezin topao osmijeh kojim pokazuje da me u potpunosti razumije bez da to mora da kaže.
“Takođe nikad ne bih ni pomislila da ću se toliko zbižiti s tobom i Li. Postale ste mi sestre već trećeg dana kada smo Li brisale suze jer je shvatila da je zaboravila spakovati kineske slatkiše sa sobom.” “A sjećaš se kada smo se do četiri sata u noći smijale uspomenama iz osnovne škole i anegdotama pijanog tate Li”, nadovezuje se Beti. “Ili kad smo…” i priča se nastavlja istim tokom sve dok ne budemo konačno morale da se oprostimo. Ulazim u taksi i posljednji put se opraštam sa gradom.
Hvala mu na svim prilikama i lijepim uspomenama. Hvala mu na toploj klimi i mojoj najdražoj školi. U ovoj godini je život skrenuo u krivinu nadajući se poboljšanju ali se našao na putu kojem se ni u najluđem snu ne bih nadala.
Pored posljednjal tri mjeseca u Koledžu ujedinjenog svijeta ova godina mi je dala mnogo borbe sa mentalnim bolestima i posjeta psihologu, ali je na kraju sve izrodilo plodom. Bilo je iscrpno i bolno i još uvijek u neku ruku traje, ali imala sam beskrajnu podršku majke i najboljeg druga. Ne bi ih mijenjala ni za šta na svijetu. Izlazim iz taksija i dolazim na stanicu.
Tu još malo razmišljam dok čekam bus. Maštam o svom domu i svom psu. Nije bilo lako otići od svega poznatog sa samo šesnaest godina, no osjećam da je bilo vrijedno toga. Zatim kopam po cekeru na kom se nalazi moto moje škole:” Učiniti obrazovanje silom za ujedinjenje ljudi,nacija i kultura za mir i održivu budućnost” i iskeno sam zahvalna što se ova godina uopšte desila.
Autor: Aleksandra Vrkačević
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “ Šta očekujete u 2020. godini?”.