Četiri od deset žena u Bosni i Hercegovini iskusilo je psihološko, fizičko ili seksualno nasilje. Pokazalo je to istraživanje koje je provela Organizacija za sigurnost i suradnju u Evropi. Nasilje u porodici je jedan od najrazvijenih problema kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini. Broj žrtava u porastu je iz godine u godinu.
Većina žena ne prijavljuje nasilje koje doživi, navodeći sram, materijalnu ovisnost/probleme, nedostatak informacija, nepovjerenje u službe i, u konačnici, strah, kao razloge zbog kojih ne prijavljuju nasilje odgovornim institucijama.
U emisiji “Izvan okvira” N1 televizije govorila je Nermina Manović, žena koja je svoj spas od čovjek s kojim je živjela više od 40 godina, a koji je u periodu braka postao nasilnik, zatražila u tuzlanskom Centru za terapiju i rehabilitciju Viva Žene. Ovaj centar za nju je postao sigurna kuća, mjesto gdje je mogla pronaći utočište i psiho-socialnu podršku – prijeko potrebnu ženama koje prolaze kroz priču sličnu njezinoj.
“Dok se god šuti, dok je nasilje u okvirima četiri zida, to dobija razmjere epidemije. Jednostavno, šutnja je znak odobravanja – mi se povinujemo. Prva sam bila takva i zato sam izašla javno da kažem, da doprinesem koliko mogu društvu”, rekla je u uvodnom dijelu razgovora s Nikolom Vučićem gošća Nermina Manović.
Brak prije, tokom i nakon nasilja
Čovjek kad se udaje ili ženi, priča Nermina Manović, čini to iz ljubavi. Tako je i ona, kaže, voljela svoga supruga, a osjetila je da je i ona bila voljena. Živjeli su zajedno, imali lijep brak i dvoje djece. Sve je bilo u redu, do jednog trenutka.
Prelaženje granice
“Nešto se desilo. Sve je bilo u redu. Negdje pred sami rat – dok sam ja radila – on je izrazio želju da napustim posao. U međuvremenu, napravili smo kuću pet kilometara udaljenu od centra grada, a ja sam čak tražila da uzmem neplaćeni godišnji odmor – da probam, da vidim da li ja to mogu. Rat je, zatim, krenuo. (…) Kreću moji problemi. Bila je borba za opstanak. Poslije rata, on je počeo raditi jer za vrijeme rata nije radio. Počeo je da radi i ja sam išla s njim, kako je on izrazio želju, u kancelariju. Radila sam s njim 15 godina, ne znajući da je to jedan vid upravljanja i kontrolisanja. Bila sam s njim u kancelariji – išla s njim autom, vraćali se kući. 24 sata bila sam s njim. Kad bih izrazila želju da negdje izađemo, da imam neke prijateljice i odem na kafu – on bi govorio ‘šta će ti to'”, ispričala je Nermina Manović kazavši kako u tim trenucima nije mogla razumjeti znakove, a znakovi su – kako tvrdi – postojali. Prema njezinim riječima, ljubomoru je doživljavala kao znak ljubavi, do trenutka kada njezin suprug nije postao nasilan prema njoj.
Govorio je: “Sud je moj!”
“Jednom sam izašla na kafu s njegovom sestrom i mamom, tad sam osjetila i fizičko nasilje. Moram vam priznati da tog fizičkog nasilja nije bilo toliko, bilo je nekoliko puta, ali sam proživljavala psihičko nasilje. Lakše sam opraštala udarac, ali kad vas šikanira, kad vas nipodaštava, kad vas totalno vrijeđa – kad ste nesposobni da nešto promijenite jer ja nisam mogla ništa promijeniti, bila sam materijalno zavisna od njega. A osim toga, radio je pravni posao. Radio je kao sudija, a nakon toga je bio advokat. Kad bih mu nešto natuknula da ja to ne mogu sve da trpim, a on kaže – šta ćeš, ne možeš mi ništa, ti znaš – ako se pojaviš na sudu – šta će biti. Sud je moj”, priča nam u ispovijesti Nermina Manović.
“Prijetnje sam kasnije osjetila na svojoj koži. Najnormalnije je da se obratim sudu, da podnesem zahtjev za razvod braka. On kaže – ostat ćeš bez ičega, neću ti dati ništa. Znala sam da je sa svim tim ljudima dobar. Bio je dobar advokat. Kolege su ga poštovale, dolazili su mnogi kod njeg za savjet, za zastupanje. On je mene isprepadao tako da sam milila da sam osuđena da trpim. Najmanja sitnica gdje bih se ja suprotstavila, odnosno ukazala mu na neke stvari, on bi rekao – ne može to tako, brak ne funkcioniše tako, ti nisi lojalna”, kazala je Manović navodeći da je njegova uzrečica bila kako je njihovo da rade i da šute, misleći na njihovu zajedničku djecu i nju.
“Gospodar mog života”
Prema svjedočenju Manović, njezin suprug je bio “gospodar njezinog života” jer – s obzirom na to da je odvajao nju od prijatelja i rodbine – ona nije imala ni s kim kontakt. Kako kazuje, njezin suprug izbjegavao je i prijatelje.
“Kad je on mene udario, ja sam željela razgovarati s njim o tome, da mu kažem da to nije u redu, da ga pitam zašto to radi. On kaže – pusti, mani se toga. Nikad nije htio da se suoči s problemom. To je najveći problem, ta nekomunikacija. I o lijepim i o ružnim stvarima treba pričati”, kazala je Manović.
“Sve ja to nosim sa sobom. Mislim da nikad neći moći o svemu ovome mirno razgovarati. Toliko vremena provedete s nekim i onda doživite da vas šikanira na sve načine”, kaže Nermina Manović u potresnoj ispovijesti u emisiji “Izvan okvira” N1 televizije.
Preuzeto sa: http://ba.n1info.com
