Damir Arsenijević: “Godinama trpimo ekološko nasilje, cijenu će platiti nove generacije”

Ekološko nasilje predstavlja vrstu nasilja koja do danas nije promatrana u Bosni i Hercegovini, ali je izrazito prisutna na skoro cijelom prostoru naše zemlje. Tim iz Tuzle pokrenuo je ovu priču, posebno problematizirajući pojavu neadekvatnog odlaganja izuzetno opasnog otpada po zemlju, vodu i zrak, a samim tim i zdravlje građana.
Aktivista i redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli Damir Arsenijević nedavno je sa grupom stručnjaka pokrenuo platformu “Zemlja, voda, zrak” koja predstavlja začetak pokreta za borbu protiv ekološkog nasilja.

Zajedničkim snagama naučni radnici, umjetnici, studenti, mlađi aktivisti te uposlenici nekadašnjih preduzeća promišljaju na koji način se društvena zajednica može angažovati oko ovih problema te koje su to solucije za njihovo rješavanje.
Arsenijević za Klix.ba kaže da ekološko naslje predstavlja vrstu nastavka ratne logike zagađivanja zajednice kroz opasne materije, sakrivene kroz privatizaciju fabrika ili su odložene na nepropisan način. Također, za ovaj pojam se vezuje i zagađenje koje nastaje zbog nepoštivanja ekoloških mjera prilikom rada fabrika, što je nažalost svakodnevnica u Bosni i Hercegovini.
Nasilje koje se ućutkuje
“Ekološko nasilje je veoma prisutno u BiH i predstavlja vrstu nasilja koju dosad nismo promatrali, odnosno o njoj nije govoreno kao takvoj. Vrlo je bitna jer ima praktične materijalne dimenzije ukoliko imate zakopanu živu i propilen oksid koji je nepropisno odložen i predstavlja konstantnu opasnost od kontaminacije i eksplozije. Također, ovdje postoji i jedna simbolička dimenzija jer je riječ o nasilju koje se ućutkuje. Mi konstantno o njemu ćutimo, nadležni organi ne govore o opasnosti koja nam prijeti, ljudi umiru, a kao zajednica nemamo prostora u kojem bismo vidjeli posljedice toksičnih materija u našoj zemlji”, kaže nam Arsenijević.
Tuzlanski kanton predstavlja jednu od najzagađenijih sredina u našoj zemlji, a toksične materije kao opasnost vrebaju sa skoro svih strana. Kao najveće zagaćivače Arsenijević navodi prvenstveno Hlor alkalni kombinat, odnosno bivše fabrike HAK I i HAK II u Tuzli gdje su nepropisno odložene velike količine propilen oksida, žive i kruksa.
“Zatim, tu imamo probleme sa nekadašnjom Koksarom, a današnjom Global ispat koksnom industrijom Lukavac (GIKIL) gdje se od ranije govori o zagađenju zraka te izbacivanju toksičnih otpada u rijeku Spreču. Na trećem mjestu je lukavačka taložnica Bijelo more koja spada u visokorizičnu lokaciju, dok četvrto mjesto pripada Termoelektrani Tuzla za koju postoje istraživanja koja pokazuju napravljene propuste u smislu izdavanja dozvola za rad, bez da su ispunili neophodne ekološke standarde”, upozorava Arsenijević.
Posebno problematizira činjenicu nepostojanja jasnog uvida u to kakve sve opasnosti prijete građanima, prvenstveno Tuzle i Tuzlanskog kantona, a zatim i šireg područja naše zemlje.
“Mi ne znamo sa čime se nosimo, ali kroz rekonstrukciju koju smo uspjeli sprovesti zahvaljujući grupi ‘Zemlja, voda, zrak’ te nekadašnjim radnicima HAK-a, saznali smo da je situacija u tom krugu katastrofalna te da su radnici pokušali sudskim i inspekcijsim putem utvrditi koje su sve opasnosti, ali da je na tome sve stalo”, nastavlja Arsenijević.
Kroz platformu “Zemlja, voda, zrak” već je nastao dokumentarni film o HAK-u koji bi svoju premijeru trebao doživjeti do decembra ove godine. Djelo zapravo predstavlja rekonstrukciju svih događaja u ovoj nekadašnjoj kompaniji koji su doveli do toga da njeno područje danas predstavlja ekološku bombu.
“Saznali smo i to koliko su se radnici HAK-a borili da pokažu u kojoj mjeri su privatnici trovali naš grad. Ovo je priča o kojoj se ne zna, a kroz intervjue sa radnicima smo uočili i to kakve smo resurse izgubili. Na ovom primjeru se vidi i to u kojoj mjeri naše pravosudne institucije ništa ne rade te koliko je duboko korumpirano bh. društvo, sa vrlo jasnim dokazima. Naša zajednica je zatrovana, a ekološko nasilje je pitanje traume koje ostavljamo mlađim generacijama. One će platiti cijenu otjecanja žive u tlo ili vodu, eventualno eksploziju propilen oksida i slično”, potcrtava univerzitetski profesor iz Tuzle.

Profit ispred zdravlja građana
Stava je da nadležni na svim nivoima vlasti nisu pokazali dovoljan odgovor za rješavanje problema vezanih za zagađenje zraka, vode i tla.
“Naravno, postoje nadležna ministarstva na federalnom i kantonalnom nivou, ali ono što mi vidimo u zadnjih 15 ili 20 godina je da se pokrenu određeni koraci, ali da se na tome stane. To je najbolje vidljivo kroz primjer GIKIL-a”, dodaje sagovornik portala Klix.ba.
Primjeri iz Tuzlanskog kantona, prema njegovim riječima, pokazali su i to da je profit apsolutno ispred zdravlja građana, a nažalost smo naučili da privatizacija truje našu budućnost.
“Naša budućnost je već zatrovana jer su privatnici iz Poljske i Indije koji su kupili HAK i GIKIL u potpunosti snizili sigurnosne standarde radnicma, ugrožavajući i zdravlje svih ostalih građana. Realnost u BiH je da privatnik isisa kapital, a opasni otpad ostavi nama”, dodaje Arsenijević.
Članovi grupe “Zemlja, voda, zrak” zalažu se za postavljanje novog načina govorenja o ovom problemu, ističući da ono svima nama skraćuje živote, djeci narušava zdravlje, smanjuje nivo inteligencije u kontaminiranim sredinama…
“Ako postavimo stvari tako široko onda ćemo moći pružiti jači pritisak onima koji su zaduženi za rješavanje ovog pitanja. Također, moramo vidjeti i na koji način o ovom problemu možemo promišljati u školama, univerzitetima, uz naglasak da ovo nije samo tehnološko, već i društveno pitanje”, ističe Arsenijević.
Svjetlost dana ugledat će i strip o ekološkom nasilju u našoj zemlji, a kojeg pored Arsenijevića rade još i Šejla Šehabović te Marko Gačnik. Ovo djelo namijenjeno je mlađim generacijama koje će dobiti priliku da se na jedan drugačiji način upoznaju sa problemom zagađenja. Također, bit će izrađeni i radovi namijenjeni aktueliziranju problema nelegalnih deponije smeća i toksičnih materija u Mostaru, kao i zagađenja piralenom i incelom u Banjoj Luci.
Kada je riječ o konkretnim koracima ka rješenju nagomilanih ekoloških problema, Arsenijević ključ uspjeha vidi u nekoliko koraka. Prvenstveno navodi saznavanje činjenica o problemu sakrivenih kancerogenih materija te nemogućnosti pristupanja toksičnim otrovima, kao i upućivanja jasnih pritisaka nadležni institucijama, odnosno gradskim, kantonalnim i entitetskim vlastima koje trebaju jasno i bez odlaganja djelovati.
Zajednički stav članova ove platforme sa korjenima u Tuzli je da otrovi ne poznaju naciju te da trovanje zajednice nije nacionalno pitanje već života i smrti svih građana naše zemlje.
(klix.ba)

Povezani postovi:

Amar Kavgić – Mi o nama: Sve počinje od nas samih Tuzla: Priča o Kemalu Nedžiboviću Tuzla: Braniteljice ljudskih prava u borbi protiv modernog ropstva i maloljetničkih brakova