Hašimbegović nam je kazala da je ovogodišnji program najbolji od početka uprkos činjenici da su ulaganja u ovaj muzej, što više i nije novost, skoro nikakva.
Spomenuta manifestacija započeta je u novembru 2016. godine kada je bila 50. godišnjica otvaranja njegove stalne postavke i te 1966. je, u svom punom kapacitetu, i ova institucija otvorena za posjetioce.
Hašimbegović je rekla da su 2016. godine odlučili posvetiti čitav jedan mjesec kulturno-historijskom naslijeđu, a kao taj mjesec izabrali su baš novembar pošto je 13. novembra 1945. Historijski muzej BiH osnovan, dok je 25. novembra 1966. godine široj javnosti otvorio svoja vrata.
“U odnosu na protekle godine, 2019. je bio najbogatiji program. Izuzmemo li ‘Living Museum’, naredna izložba je bila ‘Mi, izbjeglice’ koja je otvorena u jednom ambijentalnom prostoru, jednoj sobi u Historijskom muzeju BiH i odnosi se na priče ljudi koji su u toku rata izbjegli i svoje utočište pronašli u Njemačkoj. U okviru EU projekta uz pomoć partnera iz Slovenije obilježili smo 30. godišnjicu pada Berlinskog zida, gdje smo pričali o gradovima u kojima su bili podizani zidovi i postavljane granice koje su pravile mnogo problema. U njenom fokusu posebno su se našli Sarajevo, Nova Gorica i Berlin. Krug ćemo zatvoriti otvaranjem izložbe Safeta Zeca 25. novembra”, priča nam na početku direktorica Elma Hašimbegović.
Historijski muzej BiH mladima nudi alternativni sadržaj
Iako su zbog nedostatka stalnih prihoda primorani razmišljati kako “preživjeti”,
ona govori kako se svojim trudom, radom i brojnim aktivnostima ipak trude predstaviti kao profesionalni muzej, što u svojoj biti i jesu, bez obzira na to što su primorani snalaziti se. To je, kaže, njihova misija i ideja vodilja godinama.
“Danas je mnogo izazova pred muzejima ne samo u BiH, već i u svijetu. To su institucije koje su same po sebi sporije, tromije, ali imaju percepciju o samovažnosti koja u današnjem društvu, nažalost, zbog protoka informacija i razvitka tehnologija teško može ići u korak s vremenom. Upravo zbog toga muzeji traže načine, svoj put kako da ostanu važni i relevantni u društvu te da zadovolje potrebe posjetilaca. Iako mi u BiH nismo mogućni pratiti taj tehnološki napredak, sve što radimo je itekako bitno za bh. društvo koje je u potrebi. To je postratno društvo, obrazovni sistem kaska i mladi ljudi ne uče o kritičkom razmišljanju. Tu muzeji dolaze na red, to je mjesto koje omogućava razgovor te kritičko propitivanje prošlosti”, poručuje direktorica Historijskog muzeja BiH o važnosti muzeja u savremenom trenutku.
“Kada govorimo o najmlađim, tu su radionice, interaktivne igre kroz koje uče o važnim stvarima iako toga možda nisu ni svjesni. Iako ne radimo s velikim brojem učesnika, više smo okrenuti kvaliteti nego kvantiteti, važno nam je da djeca samo ne protrče kroz muzej već da im nešto ostane i u pamćenju, da dožive vlastito iskustvo muzeja. Također, trudimo se ponuditi sadržaj koji je pristupačan i atraktivan za nešto starije mlade ljude. S ponosom govorim da smo uspjeli pretvoriti Historijski muzej BiH u muzej mladih, tj. podmladili smo publiku jer su sadržaji koje nudimo atraktivni, pomalo i alternativni”, dodaje ona.
Jedna od hit izložbi ne samo u Sarajevu, već i u cijeloj BiH pa i u regionu, a koja je obilježila rad Historijskog muzeja BiH u proteklom periodu, bila je svakako multimedijalna instalacija “77 Million Paintings” britanskog muzičara, producenta te konceptualnog umjetnika Briana Enoa koju su radili u partnerstvu s British Councilom BiH.
“To je audiovizuelna izložba koja je bazirana na modernim tehnologijama, svjetlu i kompjuterima, o kojima sam maločas govorila. Bila je prilagođena, što je zaista čudo, publici od 7-77 godina. Postavljena je bila cijelo prošlo ljeto i privukla je veliki broj posjetilaca. Međutim, ništa ne bi bilo moguće bez naših partnera, menadžera Briana Enoa te njega samog koji nije slučajno odabrao Historijski muzej BiH, za koji smatra da je od krucijalne važnosti zbog onoga što čuva i baštini. To je bila njegova podrška nama, a mogao je birati hoće li ići u Beograd, Skoplje ili negdje drugdje. Mi smo uspjeli ‘kupiti’ Briana pričom da čuvamo baner iz 1993. godine s takmičenja za miss opkoljenog Sarajeva. To je događaj koji je njega inspirirao da napiše pjesmu ‘Miss Sarajevo’. To mu je bilo bitno”, pojašnjava nam kako je uspjela dovesti osnivača čuvenog pop benda Roxy Music u glavni grad BiH.
Kvalitetnim programom amortiziraju probleme
Za redovno održavanje Historijskog muzeja BiH iz budžeta se i dalje izdvajaju sredstva koja su ravna nuli i ova institucija, govori nam, ovisi o grantovima na koje mora aplicirati, između ostalog, kao i nevladine organizacije.
“Nama niko ne daje milostinju niti donacije, mi apliciramo na projekte za koje se zaista moramo potruditi i moramo biti konkurentni jer smo u bubnju sa stotinama drugih aplikanata. To nam stvara pritisak jer u svaku narednu godinu ulazimo neizvjesni hoćemo li imati neka sredstva ili ne. Sami moramo pokriti troškove održavanja muzeja, plate uposlenicima, troškove režija, a tek onda razmišljamo o programu. U biti, mi se trudimo biti normalna institucija u nenormalnim uvjetima i to je nešto što je ključ priče. I u ratu su se ljudi trudili živjeti normalnim životima u nenormalnim okolnostima, tj. kako su išli u školu, pozorište i sl. Isto tako i mi danas funkcioniramo”, pojašnjava nam Hašimbegović.
“Tih sedam institucija kulture s nacionalnim predznakom su kolateral Dejtona i političkih prepucavanja. Niko se o nama kao institucijama kulture ne stara. One su nekada imale republički značaj, tj. osnivač je bila Republika BiH, a danas bi država BiH trebala da preuzme ingerencije. Pošto nije, danas smo u limbu, nekom međuprostoru, odnosno nismo ničiji. Iako nismo u stanju dugoročno planirati, iako nam je zgrada u lošem stanju, mi ne volimo da nas posmatraju kao socijalni slučaj iako to de facto i de jure jesmo. Uprkos svim nedaćama, mi smo ti koji ih svojim programom nastojimo amortizirati”, zaključuje Elma Hašimbegović.
