Tog dana bilo je sve čudno, turobno i zabrinjavajuće mirno. U večernjim satima,porodične atmosfere,prelamao se zvuk uvodne špice centralnog dnevnika. Senad Hadžifejzović,novinar starog kova,već na samom početku je stavio akcenat na kolaps ove takozvane “političke situacije ” koja odvede mlade u daleki svijet.
U isti tren Dragan Bursać kroz svoje testove otkriva magloviti zastor pred zbiljom i tek tada shvatam gdje se zapravo nalazim. Roditelji se zabrinuto pogledaše i nastade jezivi muk. Iste te noći sanjah mladića u vojničkoj odori. Na leđima, već pognutim od tereta i fizičkog i duhovnog,nosio je komad hljeba i cvijet ljijana. Stoji ispred mene u tom krugu savršenih dimenzija koji biva ispunjen plavom ali i žutom bojom. Obris njegovog lica nije bio ni najmanje jasan ali glas,oštar poput mača,dopirao je do jezgra ljudske duše. Ne ispustih ni tihi jauk od zaprepašćenosti,ali svaka riječ me je hladnim tušem okupala. Pričao mi je satima,a ja kao da u tim momentima zaboravih i da dišem.
Sav svijet ukomponovan u mojoj mašti poslije svega bio je drugačije percepcije. Taj mladić mi ne reče ime iako je imao hrabrosti da mi svoju životnu putanju do u detalje kazuje. Živio je u Bosni, godište je moj tate,ali kako kaže nikada nije imao priliku dočekati starost. Sada zarobljen u tijelu mladića,istog onog koji je taj dan krenuo u borbu za komad ove zemlje,kroz snove kazuje mladima ono što uporno pokušavamo ne vidjeti. Nada za bolje sutra se može uvidjeti trezvenim razumom,očima koje ukoliko pokleknu pred snom,ruše sve zidove ove pažljivo satkane utvrde. Poduči me kroz tih par priča i o poslijeratnom periodu,kada se kretalo od nule,gradile kule i uspjeh bio zagarantovan. Sada imamo iste te temelje ,samo nedostaje ljubavi kako bi recept za isti bio učinkovit.
Dopustili smo da nas bilo kakav pokušaj napretka zaplaši pa ostajemo na dnu tog mračnog bunara,mireći se sa sudbinom koja nam se čini ne susretljiva.Iskena ću biti,zaboravim i ja koliko mi znači ova, kako je Andrić volio nazvati “duhovna domovina”. Upravo ovakvi snovi mi uhvate misi u koštac i borba za opstanak se nastavlja. Nisam jedina koja vidi da se bolja budućnost počinje nazirati u skladu a našom zainteresovanom prirodom za korak ka naprijed. Ima nas još par,ljubomornih čuvara ovog daška ljepote koji nam predhodnici ostaviše u amanet.
Ne mogu suditi onima koji odlaze jer ipak svaki razog je itekako valjan ,ali mogu riječima i opomenom obraniti čast ovog čovjeka u mojim snovima koji je sinonim za stotine njih,koji su se borili da se mi sada ne predamo pred stvarima koje mogu biti bolje. Ja je vidim,ne tako jasno,ali dovoljno da ne dignem ruke od nje,moje i naše blistave budućnosti.
Planiram ovoj zemlji doktora,knijževnika,pravika i dobrih ljudi dati svoj doprinost i ostati tu,baš tu,gdje načinih svoje prve korake.
Autor: Emina Čamić
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “Vidite li svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?”.
