Šta je meni Katedrala?
Dok stojim ispred i posmatram je – Ona je meni Ljepotica. Njena zvona su utkana u DNK Sarajeva, jednako kao i Sinagoga, zvona Pravoslavne crkve koja se isprepliću sa ezanom Begove Džamije.
Katedrala pripada mom gradu jednako kao i meni.
Volim ovaj grad i kada se god vratim s puta imam potrebu da stanem, zatvorim oči, osjetim miris i čujem zvuk otkucaja srca Sarajeva sa kojim sam u nekoj vrsti turbulentnog odnosa punog ljubavi, strasti, ljutnje, smjeha i konstantnog sukoba koji završi poljupcima.
Tu me s Bakija gleda moja Majka i tu su svi koje volim. Živi i mrtvi.
Svašta je predeverala Katedrala s nama i mi s njom.
Predeverala je Prvi Svjetski rat, predeverala Švabe a predeverala je i zadnji rat, onaj najsvežiji u kolektivnoj memoriji Sarajlija gdje su je branili sarajevski momci u tenama svih 1423 dana opsade grada, srcem i dušom zajedno sa svim simbolima onogo što znači Sarajevo iako su mnogi pokušali da izvrnu sliku našeg grada, Sarajevo to nije dalo jer takve su Sarajlije.
Vole sve iskrene i Sarajlijom se ne postaje rođenjem u Sarajevu – biti građanin Sarajeva je stvar osjećanja, ljubavi, uvažavanja i tolerancije i to je ono sto mu mnogi zamjeraju i na čemu mu mnogi zavide.
Svi koji dođu u Sarajevo i otvore srce postaju u periodu dok su tu dio Sarajeva, kao najrođeniji.
Katedrala je meni grupa časnih sestara koje mi redovno dođu na posao, nabavim im šarene i zlatne trakice za Božićne ukrase a one mi na Božić donesu kolače.
Katedrala je Sarajlijama Ponoćka, na koju idu građani Sarajeva bez obzira na vjersku pripadnost.
Ponoćka pripada Sarajevu i svim gradjanima grada i to je prihvaćeno kao dio kulture grada, jednako kao i da naši sugrađani dolaze na Bajram jedni drugima i raduju se baklavi i bajramskom ručku sa rodbinom, prijateljima i komšijama.
Meni je Katedrala moj prijatelj Joško koji mi kaže “Lipa moja”, Ana, Mate, Kristina, Dominik, Ursa, Anja, Daria, Natasa, Lana, Romina, Ivana, teta Vesna koja me zove “Cici” i diže obrve, kao i smijeh u toku SFF-a i namjerno tagovanje na instagram postovima u 3 ujutru na sarajevskim dernecima, dok sam ja obično u dubokom snu ili pidžami i već godinama ujutru moram objašnjavati Nermini da nisam bila nigdje već da me tako obavještavaju gdje su bili tu noc (Mate,Joco i Edvin znaju o čemu govorim) a ona me gleda sa sumnjom u očima.
Katedrala je nekome prvo nespretno držanje za ruku sa simpatijom, prvi sastanak, mjesto gdje se nalaziš sa strancima jer ispred Katedrale nema fule. Ona je neizostavni ritam grada, dio pjesme “Sarajevo Ljubavi Moja”.
Sarajevo i Katedralu je posjetio Papa Ivan Pavo II i Papa Franjo, to su dani ponosa za Sarajlije i nije slučajno što su baš oni odabrali Sarajevo. Iskreni znaju vrijednost Sarajeva!
A onda politički motivisan polusvijet pokuša da baci sjenu na Ljepoticu i na Sarajevo u želji da izazove nemir, da povrijedi Srce Sarajeva.
Prezivjela je Ljepotica s nama i mi s njom svašta, preživjet će dostojanstveno i u miru i ovaj pokušaj, bez incidenata koji tako polusvijet priželjkuje.
Onaj polusvijet koji je zatvorio neke od najjačih fabrika u drzavi, oprao novac svojih građana, nečasno se bogateći. Da taj!
Onaj koji se koprca jer zna da mu je odzvonilo. Polusvijetu ništa nije sveto, ni naša Katedrala.
Mi nismo polusvijet. Predeverat ćemo i ovo sa dostojanstvom u miru prema Stvoritelju, u miru prema svakom građaninu Sarajeva.
Istrpit će Katedrala i ovo, istrpila je 1423 dana s nama glad, bol, gubitke, tugu, istripila je svašta s nama i mi s njom, zajedno u ritmu Sarajeva.
Ko god sada zatvori oči gdje god se nalazio u ovom trenutku i zamisli zvuk Sarajeva, znat će tačno o čemu pričam.
Emina Hodžić Adilović
