Emir Ohran iz sela Liješe u blizini Visokog svoje radno vrijeme provodi u toploj i, po naloženim drvima, mirisnoj prostoriji. U toj radionici je odrastao savladavajući osnove grnčarstva nesluteći da će mu zanat njegovih predaka danas biti od koristi više nego škole i diplome koje je stekao.
Sa završenom Medicinskom školom i Pravnim fakultetom, ovaj vedri mladić čuva tradiciju koja se u njegovoj porodici decenijama prenosila sa oca na sina, te pokušava ukazati na značaj ručno proizvedenog posuđa i predmeta od gline.
Za posao koji mu je nekada bio hobi kaže da je istovremeno i težak i opuštajući, te da je dok traži posao u struci, u očevoj radioni pronašao svoj mali kutak mira i zadovoljstva.
“Još kao mali dječak dane sam provodio uz svog babu pripremajući mu zemlju za rad, a potom i sjedeći uz malo kolo koje sam tada vrtio pokušavajući napraviti svoje prve posude” – započeo je svoju priču kojeg zatičemo kako sjedi na mjestu svoga oca i stručno vrti veliko kolo oblikujući posudu koja se naziva pršulja, a služi za pripremu ukusnih obroka koja se peku u rerni.
Iz razgovora smo saznali da je posuda dio narudžbe i da trenutno radi set pršulja za jednu mušteriju.
“Bitno je da zidove posude izvučem i oblikujem tako da se kasnije fino ispeku i da tokom upotrebe ne puknu”, govori Emir dok dodirom prstiju oblikuje posudu i provjerava da li ima dovoljno debele i jednake zidove.
Ispričao nam je kako je osjećaj najvažniji za izradu posuđa i predmeta od gline.
“Za ovaj zanat nema priručnika koji bi vam objasnio kako napraviti pršulje, lonce, bardake, kase ili nešto drugo. Sve je praksa, i to sati i sati strpljivog rada, učenja na vlastitim greškama i svakodnevnog usavršavanja da bi proizvod izgledao savršeno”, govori majstor ponosan na svoj rad pokazujući nam ruku svojih djela koje je pripremio da se osuše i dodao da nakon sušenja slijedi još jedna majstorija a to je pečenje posuđa.
I velika starinska peć na drva, koja radi bez ikakvih spravica za pokazivanje temperature, zahtijeva posebna znanja i osjećaj kako ne bi uništila glinene proizvode.
“Prvo ložim panjeve i taj proces traje tri sata, a nakon toga još dva sata dodajem bukova drva i prema već izoštrenom osjećaju kontrolišem temperaturu peći čekajući idealan momenat da ubacim posuđe koje u pećnici prvo postane crno, a potom poprimi boju cigle, što je znak da je pečeno i spremno za finalnu doradu”, slikovito nam je opisao Emir ukazujući na razliku između posuda prije pečenje i nakon što su skinute sa vatre.
Dobro zaštićen od velike toplote usijane pećnice uzima jednu po jednu posudu i ubacuje ih u smjesu pripremljenu od pšeničnog brašna i vode gdje dobijaju svoju konačnu kvalitetu i boju po kojoj su prepoznatljive mnogim gurmanima. Kako nam je pojasnio, čista glina od koje se posude prave i pšenično brašno su kombinacija koja jelima pripremljenim u ovim posudama daju poseban i nenadmašiv okus.
Upotreba i održavanje pršulja i lonaca, u kojima se kuhaju i peku savršeni obroci od povrća i mesa, te bardaka, koji na visokim temperaturama čuvaju originalnu svježinu i ukus vode, imaju svoja pravila na koja ovaj najmlađi grnčar u Bosni i Hercegovini obavezno skrene pažnju svim svojim mušterijama, kojih iz dana u dan ima sve više.
Sa završenom Medicinskom školom i Pravnim fakultetom, ovaj vedri mladić čuva tradiciju koja se u njegovoj porodici decenijama prenosila sa oca na sina, te pokušava ukazati na značaj ručno proizvedenog posuđa i predmeta od gline.
Za posao koji mu je nekada bio hobi kaže da je istovremeno i težak i opuštajući, te da je dok traži posao u struci, u očevoj radioni pronašao svoj mali kutak mira i zadovoljstva.
“Još kao mali dječak dane sam provodio uz svog babu pripremajući mu zemlju za rad, a potom i sjedeći uz malo kolo koje sam tada vrtio pokušavajući napraviti svoje prve posude” – započeo je svoju priču kojeg zatičemo kako sjedi na mjestu svoga oca i stručno vrti veliko kolo oblikujući posudu koja se naziva pršulja, a služi za pripremu ukusnih obroka koja se peku u rerni.
Iz razgovora smo saznali da je posuda dio narudžbe i da trenutno radi set pršulja za jednu mušteriju.
“Bitno je da zidove posude izvučem i oblikujem tako da se kasnije fino ispeku i da tokom upotrebe ne puknu”, govori Emir dok dodirom prstiju oblikuje posudu i provjerava da li ima dovoljno debele i jednake zidove.
Ispričao nam je kako je osjećaj najvažniji za izradu posuđa i predmeta od gline.
“Za ovaj zanat nema priručnika koji bi vam objasnio kako napraviti pršulje, lonce, bardake, kase ili nešto drugo. Sve je praksa, i to sati i sati strpljivog rada, učenja na vlastitim greškama i svakodnevnog usavršavanja da bi proizvod izgledao savršeno”, govori majstor ponosan na svoj rad pokazujući nam ruku svojih djela koje je pripremio da se osuše i dodao da nakon sušenja slijedi još jedna majstorija a to je pečenje posuđa.
I velika starinska peć na drva, koja radi bez ikakvih spravica za pokazivanje temperature, zahtijeva posebna znanja i osjećaj kako ne bi uništila glinene proizvode.
“Prvo ložim panjeve i taj proces traje tri sata, a nakon toga još dva sata dodajem bukova drva i prema već izoštrenom osjećaju kontrolišem temperaturu peći čekajući idealan momenat da ubacim posuđe koje u pećnici prvo postane crno, a potom poprimi boju cigle, što je znak da je pečeno i spremno za finalnu doradu”, slikovito nam je opisao Emir ukazujući na razliku između posuda prije pečenje i nakon što su skinute sa vatre.
Dobro zaštićen od velike toplote usijane pećnice uzima jednu po jednu posudu i ubacuje ih u smjesu pripremljenu od pšeničnog brašna i vode gdje dobijaju svoju konačnu kvalitetu i boju po kojoj su prepoznatljive mnogim gurmanima. Kako nam je pojasnio, čista glina od koje se posude prave i pšenično brašno su kombinacija koja jelima pripremljenim u ovim posudama daju poseban i nenadmašiv okus.
Upotreba i održavanje pršulja i lonaca, u kojima se kuhaju i peku savršeni obroci od povrća i mesa, te bardaka, koji na visokim temperaturama čuvaju originalnu svježinu i ukus vode, imaju svoja pravila na koja ovaj najmlađi grnčar u Bosni i Hercegovini obavezno skrene pažnju svim svojim mušterijama, kojih iz dana u dan ima sve više.
(Tanja Cerić/mionama.ba)
