Zna li iko dati tačan podatak koliko djece je škola ubila u pojam svojim šablonskim i prahistorijskim načinom ocjenjivanja djece. Koliko je mogućih ideja i velikih umova iskorijenila ubjeđujući ih da ih par brojeva iz tih nekoliko rubrika u dnevniku definiše.
Odgovorno tvrdim da je jedan od vodećih razloga tinejdžerske depresije i drugih mentalnih problema baš škola. Ali ne samo škola, nego sam odnos škole prema njima, njihovoj budućnosti i ambicijama.
Zapita li se iko šta se odvija u mislima jednog dijeteta kada mu se na dnevnoj bazi govori da je “neuspjeh, propalica, razočarenje” i brojni drugi izrazi sa kojima sam se lično sreo tokom svog školovanja?
-Samo zbog ocjena.
Međutim ko odgovara za ovo psihičko maltretiranje?
U biti niko, jer uprave škola većinom podržavaju takvo ponašanje, htjeli mi to priznati ili ne.
Najveći problem dolazi kada apsolutno isti tretman počnete dobijati od strane svojih roditelje, za koje znate da vas bezuslovno vole i žele vam najbolje, međutim zaslijepljeni raznim faktorima koji su im nametnuti ne shvataju to ni sami.
Škola na sve to, bar u mom slučaju, također ne podržava ni vannastavne aktivnosti svojih učenika s izgovorom “škola je prioritet i glavni izvor znanja.” Te iz istog, nikako ne toleriše izostajanje sa nastave zbog bilo kakve vrste neformalnog obrazovanja, što je greška.
Da vam školovanje ičemu valja, niko ne bi imao potrebu za potragom drugih načina i izvora edukacije. Ali volite se vi pri svakom upisu novih generacija pohvaliti kako imate razumjevanja i poštovanja prema aktivnostima vaših učenika, zar ne?
Samom izjavom da smatrate da obrazovni sistem star već preko 150 godina je glavni izvor znanja, dokazujete konstataciju da nas fakat ne spremate za budućnost, već prošlost.
Uzmite stvar u svoje ruke, ne oslanjajte se ni na kog drugog sem samog sebe.
Autor: Adnan Karamujić
