Od mnogih izgubljenih predmeta koji budu pronađeni – tek rijetki budu vraćeni vlasnicima. Jedna takva priča dolazi iz Sarajeva, neuobičajena na nekoliko nivoa, a u stvari obična – ljudska i normalna.
“Uveče sam šetao sa prijateljem, došli smo u Sarajevo da zaboravimo smrt, krađe, uvrede i sve ono što nam hrvatska policija radi. Šetao sam pored nekog vrta, gledao u loptu s kojom se niko nije igrao. Onda sam ugledao mobitel pored klupe – uzeo sam ga i sjeo na klupu, čekao hoće li vlasnik doći da traži mobitel“, rekao je Hassan za N1 započinjući svoju priču.
Nakon što se poslije petnaestak minuta niko nije pojavio da potraži mobitel – Hassan, koji je inače tokom svog puta ostao bez svog mobitela, sačekao je još malo očekujući da će neko pozvati na taj broj. Poziv je stigao – ali je jezička barijera bila problem u sporazumjevanje, a onda se on sjetio da potraži pomoć od lokalne volonterke – Mirele, koja redovno posjećuje njega i druge ljude u pokretu. Zamolio ju je da pokuša pronaći vlasnika mobitela.
Mirela Dedić koja volontira i pomaže migrantima, izbjeglicama i tražiocima azila već dvije godine za N1 priča svoje iskustvo u ovoj priči:
“Hassana sam upoznala na ulici i sprijateljili smo se. On je iz Maroka, živio je neko vrijeme u Tuzli u stanu i odatle je policija njega i prijatelje u martu odvela u kamp Blažuj. Puno puta je pokušao da pređe granicu i svaki put bi ga uhvatili. Zadnji put prije desetak dana. Tada su mu uzeli sve – telefon, novac, vreću za spavanje, ruksak, odjeću…”.
Mirela priča i kako je jedina stvar koju je Hassan tražio u vidu pomoći – mobitel, kako bi mogao komunicirati s porodicom i prijateljima. Ona mu takvu pomoć nije mogla obezbjediti. Dan poslije – koristeći mobitel svog prijatelja, Hassan joj šalje poruku:
“Sutradan oko 22:30 dobivam fotografiju mobitela i poruku od Hassana – našao sam ovaj mobitel na ulici, želim ga vratiti. Nakon toga mi šalje fotografiju na kojoj je broj telefona sa kojeg zovu – no ne mogu se sporazumjeti zbog nepoznavanja jezika. Molio me da kontaktiram taj broj jer on želi ljudima vratiti telefon. Kontaktirala sam broj i dobila gospođu – majka iz SOS dječijeg sela. Sin njene kolegice izgubio je mobitel.”
Volonterka je potom dogovorila gdje da se sastanu i nakon pola sata, telefon je vraćen dječaku. Priča nam i kako Hassan nije razumio zašto mu se zahvaljuje, jer je, kako je rekao – to što je on uradio normalno.
Volonterka Mirela Dedić priču završava sa konstatacijom: “Pune dvije godine volontiram na ulici sa ljudima u pokretu, izbjeglicama i tražiocima azila i ni jedno ružno iskustvo nisam imala, a upoznala sam ih stotine. To su ljudi kao i mi, koji imaju želju za boljim životom – dobri i skromni ljudi koji ne traže milostinju nego solidarnost. Ono što bih poručila građanima BiH je da kada ih vide na ulici, neka ne okreću glavu od tih ljudi. Jedan pozdrav i jedno kako si, jedan osmijeh upućen njima znači puno – a nama tek tridesetak sekundi izdvojenog vremena.”
Izvor: N1
