SARAJEVO – Kao i sve ponosne nene, prva stvar koju Lejla čini kada se sastanemo na kafi, u kafiću u sjevernom predgrađu Sarajeva, izvuče njen telefon da mi pokaže fotografije svojih unuka.
Evo Muhameda, 2 godine, plave oči i kosa, u džemperu sa slikama medvjedića; Ajša, 4, držeći kućnog ljubimca; njihova majka, Lejlina 22-godišnja ćerka, Sara, u crnom velu; i još jedna slika Muhameda, bez odjeće, sa stomakom rastegnutim od gladi.
Ovo nisu obični snimci. Sara je takozvana udovica ISIS-a, jedna od nekoliko hiljada žena čiji su muževi umrli u “islamskoj državi”, ostavljajući ih u Levantu, često sa malom decom. (Dobila je pseudonim, kao i ostale žene identifikovane u ovoj priči.) Fotografije koje je poslala njenoj majci slikane su u logoru Roj za izbjeglice “islamske države” u sjevernoj Siriji, gdje su ona i njena djeca živjeli više od godinu dana, u nadi da će biti vraćeni.
Sara je napustila Bosnu u martu 2015. godine, i otišla u Siriju sa svojim suprugom, fundamentalističkim muslimanom kojeg je upoznala na internetu.
“Svi povratnici se pažljivo prate, ali do sada su proizveli vrlo ograničene prijetnje vezane za sigurnost” – Vlado Azinović, analitičar za sigurnost u Atlanskoj inicijativi.
Lejla ju je molila da ne ide. Bila je na linijama bosanskog rata devedesetih godina kao humanitarni radnik i znala je kakav je život u ratnoj zoni.
“To je bio veliki šok kada mi se iznenada javila iz Sirije”, kaže Lejla. “Upravo sam saznala za njen brak, ali to je bilo nezamislivo.”
Lejla, uznemirena zbog situacije njene ćerke, nije osjećala da se ona može obratiti bosanskoj vladi za pomoć. Ali je dozvolila sebi da osjeća opreznu nadu nakon povezivanja sa porodicama dvije druge bosanske žene koje žive u logoru od 1.400 osoba. Zajedno, lobiraju vladu da vrate tri žene i njihovih devetero djece.
Udovice žive u nekoj vrsti čistilišta, a njihova nesigurna pozicija je posljedica komplikovanog pitanja šta da se radi sa povratkom stranih boraca i njihovih porodica, koji su možda radikalizovani.
Zvaničnici koriste složenost situacije kao taktiku odgađanja, kaže Lejla. “Trebali bi biti iskreni i reći:” Ne želimo ih vratiti “, ili mi dati papire da idem u Siriju i vratim svoju kćer nazad!”
Bosna i Hercegovina – oko polovine stanovništva su muslimani – gdje je oko 300 ljudi u sukobu u Siriji i Iraku. Oni su regrutovani različitim sredstvima, uključujući ekstremne propovjednike, ciljane video kampanje i društvene medije.
Kako je tok ljudi koji aktivno napuštaju Balkan – a i šire u Evropi – da se bore za Islamsku državu, u velikoj mjeri nestali, najvažnija pitanja protiv terorizma sada se odnose na povratak u domovinu, rehabilitaciju i zatvaranje.
Najmanje 50 “stranih boraca” vratilo se iz “islamske države” u Bosnu, prema riječima Vlade Azinovića, sigurnosnog analitičara Atlantske inicijative, think tank-a iz Sarajeva.
“Svi povratnici se pažljivo prate, ali do sada su proizveli vrlo ograničene prijetnje u vezi sa sigurnošću”, kaže on.
Bosna je od 2015. godine krajnje ograničila ekstremne propovjednike i džamije i dovela većinu muslimanskih grupa u širu islamsku zajednicu. Također su pojačali napore da se krivično gone državljani koji pokušavaju otići na strana ratišta, kao i povratnici sa ratišta.
“Ako ništa ne kažemo, naša vlada neće učiniti ništa” – Alema Dolamić, koja ima člana porodice u Siriji.
Ali zemlja nema program za deradikalizaciju za njih, “niti bi se obavezali na takve programe čak i ako bi postojali”, kaže Azinović.
Slučaj ISIS-ovih udovica je komplikovan zato što tvrde da nisu učestvovale u borbama i zbog toga im se vjerovatno ne bi ni sudilo.
Rođaci od navedenih žena kažu da vjeruju da je bio prisutan element prinude koji je uključen u njihovu migraciju na teritoriju pod kontrolom ISIS-a sa svojim muževima.
Ipak, u očima vlade, one predstavljaju potencijalnu prijetnju, kao i njihova djeca koja su zvanično bez državljanstva. Bosanske vlasti zatražile su da se naprave DNK testovi na ovoj djeci prije nego što se donese odluka o njihovom državljanstvu, kaže Azinović.
Alema Dolamić je jedna od drugih bosanskih žena sa članom porodice u Siriji. Ona zove bosanskohercegovačko ministarstvo vanjskih poslova svake dvije sedmice i otputovala je u Sarajevo pet puta. Nada se da će se uspjeti da se susretne sa zvaničnikom.
Ona je u kontaktu sa Državnom agencijom za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine već tri godine. Tada se Alina, njena sestra koja ima 32 godine, pridružila ISIS-u 2015. godine.
“Drugi ljudi osjećaju stid zbog toga što u svojoj porodici imaju nekog ko ima veze sa ISIS-om”, kaže Dolamić, u njenoj kući u Matuzićima, gradiću dva sata sjeverno od Sarajeva. “Ali ne ja.”
Alina, kao i Sara, upoznala je svog supruga fundamentalistu na Facebooku. U 2014. godini preselila se s njim u Beč. Zatim se iznenada preselila u Siriju. Kada joj je suprug preminuo tokom borbi u ljeto 2017. godine, Alina je preseljena u posebnu kuću namijenjenu za udovice i samohrane majke.
Ona i još četiri žene platile su šverceru kako bi im pomogle da pređu granicu u Tursku, gdje se nadaju da će stupiti u kontakt sa svojim kućnim ambasadama. Ali krijumčar je nestao svojim novcem. Ostavljajući ih same u sirijskoj pustinji, sve dok ih američki vojnici nisu pronašli i odvezli u izbjeglički logor u Roj.
Kada je Alina poslala svojoj sestri imena svoje dvije bosanske koleginice u kampu, Dolamić je stupila u kontakt sa obje majke. Lejlom u Sarajevu i Senijom Muhamadavić, domaćicom i ratnom udovicom koja živi u sjeverozapadnoj Bosni. Muhamadavić, koja živi u skromnoj dvospratnoj kući u blizini Cazina, ima sličnu priču o svojoj 30-godišnjoj kćerki Miji.
“Mi uopšte nismo bili religiozni, tako da je bilo iznenađujuće kada se odjednom udala i počela nositi nikab. Prestala je da razgovara sa svojim muškim članovima porodice”, kaže ona.
Mija je otišla u Siriju u aprilu 2015. godine, a nekoliko meseci kasnije postala je udovica kada je njen prvi suprug ubijen u eksploziji u fabrici bombi. Ona se ponovo udala dva puta u Siriji. To nije bila neuobičajena praksa među ženama na njenom položaju. Na kraju joj je bilo dosta takvog života i pokušala je preći u Tursku sa grupom žena u kojoj je Alina bila.
“Vidim neke sličnosti između ove tri djevojke”, kaže Lejla, brišući oči ispod svojih naočara. “Svi su bili pod utjecajem Interneta, svi su bili mladi i lijepi… Mislim da su svi shvatili da su napravili ogromnu grešku”.
Tri porodice razgovaraju preko WhatsApp-a. Dolamić je obično ona koja organizuje i informiše ostale o napretku sa zvaničnicima.
Vlada je sporo reagovala, pomjerajući Dolamićeve zahtjeve između različitih ministarstava (informacija, vanjskih poslova, sigurnosti) i ambasada (Jordan, Turska).
Ministarstvo vanjskih poslova prošlog mjeseca je konačno prebacilo Alinin slučaj u Ministarstvo sigurnosti. Dolamić kaže da sada mora poslati predstavnika u logor u Siriji i lično evakuirati svaku udovicu i njenu djecu. Ona nije upućena na konkretan vremenski okvir kada se to može desiti. Nijedno ministarstvo nije bilo dostupno za komentare.
“Ako ništa ne kažemo, naša vlada neće učiniti ništa”, rekla je Dolamić.
U logoru postoji prisustvo Crvenog krsta, ali medicinski objekti su izuzetno osnovni. Alina 8-godišnja kćerka je nedavno dobila tuberkulozu. Ona je rekla svojoj sestri da joj dani prolaze bez pitke vode.
Dolamić je uvjerena od strane vlasti da se Alina neće suočiti sa krivičnim optužbama ako se vrati u Bosnu, kaže ona. Očekuje da će se isto važiti i za druge dvije udovice.
Ipak, za njih će biti malo sredstava ako se vrate: Nezaposlenost u Bosni je izuzetno visoka, čak 36%. Čak i bez dodatnog komplikovanja njihovog posebnog položaja, bilo bi teško naći posao.
Prilagođavanje životu malog grada u Bosni također bi predstavljalo izazov za njenu sestru, uključujući i “veliku stigmu” koja dolazi iz njene zajednice, priznala je Dolamić.
“Napravila je veliku grešku i mnogo je patila”, rekla je. “Ali ona zaslužuje da se vrati kući.”
Izvor: Politico
Fotografije: DELIL SOULEIMAN/AFP/Getty Images
