Već nekoliko godina se vodi polemika o odlasku ljudi,prvenstveno mladih ljudi,iz Bosne i Hercegovine. Godina 2019. je vjerovatno najintezivnija po tom pitanju,a mislim da neće biti ni do koljena 2020. godini po odlascima.
Ja ,kao mlada osoba, od malena planiram otići i započeti život u inostranstvu jer se ne vidim u mom rodnom gradu tj. državi. Mislim da je dom tamo gdje se ja osjećam tako i gdje pripadam ,a ovde nikad nisam imala takav osjećaj. Ipak,uvijek sam imala potrebu da unaprijeđujem sebe što kroz formalno,tako i neformalno obrazovanje .
Željela sam omladinskim angažmanom i raznim edukacijama za mlade da doprinesem svom znanju i možda pomognem u podizanju svijesti stanovništva Bosne i Hercegovine. Nekako,kad vidim koliko su ljudi nezainteresovani i ograničeni,zapitam se da li je vrijedna borba i zašto žrtvovati sebe dok se svi drugi štede .
Opet ,u jednu ruku,razumijem da narod ove države poslije svih ratova,vremenskih nepogoda i prvenstveno vlasti koju imamo na čelu države,nema volju za aktiviranjem. Vjerovatno je to razlog zašto ja odlazim,ne samo nezaposlenost. Smatram da bih se mogla i ovde snaći, zaposliti i postići određene ciljeve,ali ovde je problem što su mogućnosti uspjeha ograničene kao i oskudnost prilika za uspjehom.
Mislim da vlast koja je na čelu nije upoznata sa razlozima odlaska mladih ljudi. Situacija u kojoj se nalazimo ne doprinosi našem intelektu i našim kvalifikacijama. Zastarjele metode predavanja na fakultetima ,tehnologija i način rada je veliki hendikep naše države. Naša nespremnost za tržište rada i osamostaljenje je posljedica školstva kroz koje prolazimo. Od malena nas u školama formiraju u kalupe iz kojih ne smijemo izlaziti ako želimo biti odlični. Možda su baš ti kalupi krivi za trenutno stanje u svim sferama države. Istupanje iz kalupa rezultira neuspjehom ili sabotažom kalupara koji odgovaraju standardima Bosne i Hercegovine.
Želim otići kako bih se obrazovala na evropskom nivou,kako bih se mogla osamostaliti i napredovati. Možda se jednom svi vratimo,kad se ostvarimo kao uspješni i doprinesemo podizanju svijesti ljudi. Trenutno,šetam svojim gradom i vidim nezadovoljne penzionere i ljude koji hodaju užurbano na svoje poslove koje su primorani raditi. Mladih ljudi skoro da i nema,to su uglavnom srednjoškolci koji samo čekaju da završe školu i presele se.
Da bismo unaprijedili državu,prvo svako od nas treba da unaprijedi sebe i promijeni se na bolje. Moja odluka je definitivno da odlazim,veliki će mi problem biti što ću jako malo pričati svoj jezik i pisati svoje pismo jer to sam ja i moj identitet. Ipak,moje ambicije su prevelike za uslove koje imam u Bosni. Čuvaj se Bosno,moja Republiko Srpska, dok me nema.Jednom ću se vratiti,sigurno.
Autor: Lana Zečević
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “Vidite li svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?”.
