Kad je došao na svijet tog 23. srpnja 2005. godine, danas 15-godišnji dječak Mehmed Šabić iz Gračanice kod Tuzle nije ni slutio kako će se nepunih 12 godina poslije ponovno roditi, piše Večernji list BiH. Spasio ga prvi susjed I to onoga dana kada su mu liječnici rekli da je pobijedio u najvećoj životnoj bici. Da je pobijedio smrt kojoj su i on, njegovi roditelji Nedim i Albinka i sestra Jasmina gledali u oči kobnoga 15. srpnja 2017., kada je maleni Meho, kako ga odmilja zovu, gotovo u potpunosti izgorio u požaru. Liječnici su mu davali tek jedan posto šanse da će preživjeti. No, nije se predao. Preživio je Meho dosad čak 18 teških operacija, u posljednjem se višesatnom zahvatu iz anestezije budio čak 99. put. I nakon svega vratio se s osmijehom u školske klupe, istrčao polumaraton u Tuzli, i to humanitarni…
Zbog svega što je proživio i preživio i zbog svoje nevjerojatne hrabrosti dobio je nadimak Meho Beton. Ali i prestižnu nagradu Večernjakov pečat kao Ponos BiH – Uspjeh godine… Mehmedov nestašluk naveo ga je da toga srpanjskog poslijepodneva prije nepune tri godine uzme benzin i s namjerom da zapali obično drvo, zapalio je sebe. Obitelj Šabić prisjeća se kako ga je iz plamenog ognja spasio prvi susjed Osman Adžemović, koji je, sreća u nesreći, radio kao vatrogasac i, uz neviđenu hrabrost, imao iskustva otrgnuti ga iz plamena bez ikakvih posljedica za sebe. Od prvog je dana stradanja Meho bio u induciranoj komi, ipak, sve je vrijeme mogao čuti. I aparate koji dišu za njega i liječnike koji se čas bore, čas odustaju, roditelje koji pokušavaju ne zaplakati, sestru koja pati…
– Ono što me je održalo bila je od Boga dana snaga koja mi ni u jednom trenutku nije dala da odustanem. Imao sam mnogo puta opciju predati se, ali ja sam ipak odlučio živjeti. Želim poručiti svoj djeci da budu uporna, ustraju i idu do kraja – kaže nam Meho kojemu je u požaru izgorjelo 70 posto tijela. Put liječenja traje već gotovo tri godine. Tuzla ga je održala na životu, liječnici u Zagrebu izborili se da Meho, i uz sve bolne ožiljke od opeklina po tijelu, ostane dijete ništa manjeg pamćenja, psihičkog stanja i vitalnih funkcija kao što je bio i prije nesreće. – Na tome smo im beskrajno zahvalni. Njemačka i dr. Milomir Ninković priča je koju Mehmedov život ispisuje već godinu dana i ispisivat će je još dugo… – počinju priču Mehmedovi roditelji. Naime, dr. Milomir Ninković, plastični kirurg rodom iz Sarajeva, već godinu dana radi na Mehmedovu izgledu i funkcijama oštećenih dijelova. – Bori se i veoma uspijeva u tome da Mehmed izgleda sve bolje i bolje i da mu život koliko-toliko bude olakšan. Bogu i liječnicima nikad nije moguće dovoljno zahvaliti. Ono što je nas fasciniralo i u Zagrebu i u Njemačkoj, evo, već godinu dana unatrag, jest mentalitet.
Pristup liječnika druge vjere, govornog područja… zaista nije moguće opisati riječima. Bez obzira na to koliki domoljubi bili, svaki odlazak u Njemačku ostavio je na nas pozitivan dojam uređene države i odnosa prema svim ljudima unutar nje bez obzira odakle dolaze, a posebice čovječnost dr. Ninkovića koja se doista rijetko viđa – pričaju dječakovi roditelji. – Dr. Ninković je uoči svake operacije uspio Mehmedu uliti vjeru u uspješan ishod operacije, ohrabriti ga i dati mu nadu kako će svaka suza biti pretvorena u snagu koja će mu pomoći da ide kroz život, pa čak i više nego što smo mi, kao obitelj, uspijevali… Mehmedovi mama i tata vratili su se i u godine kada je nestašni dječak došao na svijet, izgovorio prve riječi, napravio prve korake. – Ono što je obilježilo prve godine njegova života i po čemu je nekako uvijek bio prepoznatljiv upravo je hiperaktivnost i neviđena volja za životom. U ulici, a i šire, oduvijek je bio poznat kao dječak dobra srca i uvijek pružene ruke, rijetko kad namrgođen, čak i kada bi mu najmanje bilo do smijeha – pričaju.
Mehmed je, inače, učenik OŠ “Hasan Kikić”, a zbog strašne nesreće koja ga je pogodila nije mogao pohađati sedmi razred jer je sve vrijeme bio u bolnici. – S obzirom na obrazovni sustav naše države, nisam mogao dobiti mogućnost polaganja tog razreda kako bih išao ukorak sa svojom generacijom, ali što je – tu je. Ni dandanas ne mogu biti potpuno redovit u nastavi, jer moj će život još dugo godina biti vezan za bolnicu, fizioterapije i sve što moram raditi kako bih imao što bolju budućnost. O srednjoj školi još i ne razmišljam. Primarni cilj mi je završiti osnovno obrazovanje, a ostalo sve ovisi o mojim sposobnostima i o tome koliko ću ostati ograničen – govori nam Mehmed s tolikom hrabrošću i zrelošću kako da mu je na plećima već 40, a ne nepunih 15. Danas, nakon svega što je prošao i što ga još čeka, dječak je koji ima mnogo hobija. Na upit o najdražem predmetu u školi kaže nam nestašno kako je razlog njegova odlaska u školu – čisto moranje. Hobi mu je ono što ga je, nažalost, i koštalo stradanja: stvaranje kojekakvih predmeta, istraživanje svega i svačega. – Jako volim aute, motore i maštam jednog dana imati svoju radionicu – otkriva nam. Lov i ribolov zavolio je, kaže, uz oca i misli kako je to nešto što će ostati dio tradicije. – Tada najbolje odmaram dušu – kaže.
Pitamo ga i za polumaraton… – Istrčao sam ga na inicijativu sestre Jasmine. Kako je ona već dugo godina u sportu, toga smo dana trčali zajedno, ona 21 km, ja nešto manje. Iako nisam ljubitelj sporta, jako sam joj zahvalan što me tjerala jer sam na kraju bio jako ponosan na sebe, pogotovo što je utrka bila humanitarnog karaktera. Kilometri polumaratona bili su prodani, a novac je išao za pomoć djeci s autizmom. Zanimalo nas je i što za njega znači nagrada Večernjeg lista BiH, zovu li ga novinari, prepoznaju li ga na ulici… – Otkako sam stradao, nagrada i priznanja bilo je mnogo. I svaka ima svoju priču, značaj. Kada bih mogao izdvojiti najdražu, bilo bi mi jako teško. Sve su ogroman poticaj i vjetar u leđa. Još jednom zahvaljujem Večernjem listu BiH za ovo priznanje i želim da i dalje promovirate ljude vrijedne svakog spomena.
Na ulici me svakako prepoznaju. Da budem iskren, ponekad se umorim od fotoaparata i izjava, ali to je najmanje što mogu učiniti s obzirom na to što su drugi učinili za mene. – Kao roditelji, od prvog smo dana ponosni, prvo na njegovu hrabrost i ustrajnost, a onda na to što smo mu upravo mi roditelji. Mehmed svakoga dana iznova ostavlja bez riječi i unosi harmoniju u naš dom. Moramo priznati da iziskuje mnogo strpljenja, ali njegova pozitivnost sve nas održava. Ovu Mehmedovu nagradu doživjeli smo kao dodatnu snagu za sve ono što za nas zajedno s njim slijedi – priznaju Mehmedovi roditelji, dok Jasmina, sestra malog junaka, inače studentica Pravnog fakulteta u Tuzli, jedva čeka kazati koliko je ponosna na mlađeg brata. – Kao sestra ovog malog, a velikog heroja tisućama riječi ne bih mogla opisati koliko sam ponosna na njega.
Njegova hrabrost i način na koji nas iz dana u dan uči kako se treba boriti i vjerovati ne bi se mogli sročiti u mnogo knjiga. Sa sigurnošću mogu kazati da je on moja najslabija točka. Iako sam bila oduvijek perfekcionistica prema njemu i gledala da sve bude po pravilima, od škole do pokušaja da ga uključim u sport, svaki put uspio bi me “kupiti” i navesti da popustim. Na kraju sam shvatila da i pravila po kojim treba živjeti nemaju vrijednost koliko to što je ostao s nama – kaže nam Jasmina. Opet ih povezao – Pečat A upravo je sudbina htjela da akteri u Mehinoj priči budu vrhunski europski plastični kirurg dr. Milomir Ninković i proslavljeni pjevač Halid Bešlić, oba iz BiH. I da ih svu trojicu ponovno upravo poveže – Večernjakov izbor Osobe godine. Oba i sami laureati dosadašnjih Pečata – Bešlić kao Osoba godine, Ninković – dr. House iz BiH, kako ga zovu Nijemci – u kategoriji Medicina (i ove godine među 150 kandidata). Ali, to nije sve. Upravo u vrijeme kada se Mehmed u Münchenu liječio kod dr. Ninkovića, u sobi do njegove pacijent je bio i Halid Bešlić. Na nedavnoj dodjeli 19. Pečata i za jednog i za drugog pravo iznenađenje – ni Mehmed ni Halid nisu znali da će se sresti na pozornici. Veliki Halid nije znao da će uručiti nagradu malom, ali velikom Mehi. Nije krio emocije kada je saznao da se radi o dječaku kojeg je upoznao u bolnici u Münchenu.
– Sudbina je ispreplela svoje prste… Kad sam bio na operaciji u Münchenu kod dr. Ninkovića, kazali su mi da je u sobi do moje jedan dječak koji je teško stradao. Operacija je, nasreću, prošla u redu. I danas opet srećem Mehmeda – kazao je pun emocija Halid Bešlić. A hrabri Meho, kojeg čeka još zahvata i životnih izazova, ističe kako su mu najveća potpora, osim liječnika, roditelji i sestra, ali i sva bliža rodbina i prijatelji: – I koliko god vremena da mi date, zaista ne bih mogao zahvaliti svakom posebno… •
izvor: večernji
