Mi o nama: Likovna galerija „Lekasej“

Već dvadeset godina se intenzivno druži sa slikarskim štafelajem i uljanim bojama. Bijeljinac Sead Vidinlić, po zanimanju trgovac, u mladosti nije ni slutio da će dobar dio svog života posvetiti slikanju – prvenstveno pejzažima i mrtvoj prirodi.

Likovna galerija „Lekasej“ smještena je u desetak kvadratnih metara prostora, nedaleko od zgrade gradske administracije u Bijeljini.
Za slikara Seada ovo je utočište u rodnom gradu. Luka u kojoj je konačno našao svoj mir. Povremeno prihvata i poslove uređenja dvorišta s’ obzirom na to da, on i supruga, nemaju drugog zaposlenja. Slikarstvo mu je ipak glavni izvor primanja. O cijeni slike, kako kaže, ne pregovara puno. Bitno mu je da slika ode u dobru kuću i da kupac cijeni njegov rad.
Kada ste prepoznali svoj talenat prema slikanju? Koji su motivi na slikama? 
Ljubav prema slikarstvu razvio sam od malih nogu, još od osnovne škole. U jednom periodu živio sam u Njemačkoj, poslodavcu sam otkrio da se razumijem i u slikanje. Na rebrastom limu jedne garaže u Njemačkoj naslikao sam neki motiv i to se mom poslodavcu dopalo.  Kasnije sam veliku sliku uradio i na zidu jedne kuće. U međuvremenu sam nabavio uljane boje i počeo sam intenzivnije slikati. Motive tražim na svakom koraku, češće slikam špahtlom, a ponekad koristim i četkicu. U proteklih dvadesetak godina, od 2001. godine, prodao sam više od 500 slika. Neke su stigle i do Australije i Kanade. Na njima su motivi rodne ravnice i rodnog grada, bosanskih planina, rijeka Drine i Save. Naslikane su i prve trešnje, potoci, šumarci i puteljci iz djetinjstva. Proljeće, ljeto, jesen i zima. Ima na mojim slikama i plavog neba, ali i tamnih oblaka. Ima boja, ali i sivila. Kao i u svakom životu čovjeka. Uljane boje posjeduju neku neobjašnjivu moć i ljepotu za mene. Uživam u slikanju, ističem da je sve prolazno, samo je umjetnost vječna.

U kom trenutku ste se odlučili da otvorite prodajnu galeriju? Koja se ideja krije iza naziva „Lekasej“? 
Po povratku u Bijeljinu 2008. godine nastavio sam slikati kod kuće i sve više ljudi dolazilo je da kupi moje slike. Odlučio sam otvoriti prodajnu galeriju i počeo tražiti mjesto u centru grada. Mnogi su mi govorili da to neće moći, da su loša vremena, da je to veliki rizik, da  nisam normalan. Pitali su se koga slike interesuju? Više sam se plašio kako će ljudi prihvatiti  moje radove nego da li ću imati novca da platim zakupninu poslovnog prostora. Pojavio se jedan mještanin, kupac mojih slika, koji je stao iza mene. Zove se Vladimir Mitić. Nisam ga znao ranije, ali sam znao njegove roditelje. Vladimir se bavi veledrogerijom, lijekovima. Kupio je jednu moju sliku i odnio na poklon u Beograd, ljudima koji se u slikarstvo razumiju i u privatnoj kolekciji imaju djela velikih slikara. Oni su moj rad pohvalili i to mu je izgleda bilo dovoljno. Ovako mi je rekao: ‘Slušaj, sve što treba, ja ću finansirati, ja ću ti pomoći. Ništa se ne brini.’ On me digao iz pepela, razbio moje sumnje. Kad sam ga pitao zašto to radi kazao je: ‘Mislim da si dobar slikar i dobar čovjek, a ja imam mogućnost da ti pomognem.” Galeriju sam htio nazvati po Vladimirovom sinu Alekseju, ali on je predložio naziv ‘Lekasej’.  Naime, tako je njegovog sina zvao jedan dječak iz njihove familije i taj smo naziv uzeli. Ima tu i Alekseja, lijekova ili lekova i moga nadimka Sejo.


Šta za vas predstavlja slikanje? 
Kažu da se za umjetnost živi, ali se od nje ne može živjeti. Evo, ja živim od umjetnosti. Nije to neki život, ali barem nisam gladan. Slikanje mi nije hobi, ono je moja duhovna i fizička hrana, moj hljeb. Nisam previše razmišljao o slikanju. Supruga je pronašla jednu moju minijaturu i nagovorila me da slikam, da pronađem sebe u tome, da se smirim. Od tada, od te 2011. godine, slikam svaki dan, ponekad neprekidno i preko deset sati. Ne može mi dosaditi nešto što volim. Radim ono što volim, živim od toga u svom rodnom gradu. Imam prijatelje, uspješan brak i svoju kćerku. A ponovo idem i u ribolov sa svojim prijateljem Sinišom.
 
(Mitar Simikić/mionama.ba)

Posljednji postovi