Dok je opozicija u Republici Srpskoj dijelila kolačiće sa natpisima „Ostajte ovdje“ na Međunarodni dan mladih, Šantićevi stihovi nisu pomogli ni entitetu, ni državi da zaista učini nešto da zadrži mlade.
OBRAZOVANJE
U Vladi RS, povodom Međunarodnog dana mladih, održan je okrugli sto. Tema je bila reforma obrazovanja. Reklo bi se nešto, a suštinski ništa.
Pomoćnica ministra za omladinu sastala se tako sa predstavnicima Omladinskog savjeta Republike Srpske. „Cilj je bilo upoznavanje studentskih predstavnika, predstavnika srednjoškolaca i organizacija civilnog društva, sa mjerama koje će biti preduzete u novoj reformi koja je najavljena od strane ministarstva“, izjavio je Nikola Stjepanović, predsjednik Omladinskog Savjeta RS za BUKU.
Dodao je da je Ministarstvo omladine time željelo omogućiti mladima da iznesu probleme sa kojima se susreću, ali i ideje i incijative koje smatraju da bi bile potrebne da se sprovedu kroz novu reformu. Sastanak je, kako kaže, bio konstruktivan, a uvjeren je i da se stvari mogu mijenjati.
Stjepanović je sebe odlučio graditi kroz omladinski aktivizam, te kreirati prilike za mlade, koje oni treba da iskoriste.
“Aktivizam, nosi mnoge vrijednosti, mnogo prilika da izgradimo sebe, utičemo na stvari koje su u našem domenu i olakšamo rad budućim generacijama na mnogim poljima. Za sebe se uvijek vrijedi boriti, za svoju porodicu i prijatelje”, poručio je Stjepanović.
Ali koliko je to realna priča, s obzirom na sve mlade koji nastoje pomjeriti stvari nabolje, a koji nemaju priliku sjediti u kabinetu Vlade?
MLADI U NVO-U I POLITICI
Slobodna radnica Aldijana Nane Okerić za BUKU kaže da joj Međunarodni dan mladih “ne predstavlja ništa”.
“Ne podržavam obilježavanje simbolično odabranih datuma. Aktivizam u NVO sektoru ne postoji, postoji odlazak na konferencije, treninge, seminare i radionice za razvoj individualnih kapaciteta. Nemamo alternativu. Alternativa je odlazak iz države.”
Okerić dodaje kako više nema snage da se bori protiv ovakvog sistema i da se sve svelo na puko preživljavanje. A desničarske ideje jačaju zahvaljujući apolitičnosti mladih.
“Apolitičnost je neoliberalna zamka vladajućeg kapitalističkog sustava, koji se uvlači u pore naše društvene i državne zbilje”, zaključuje.
Sličnog mišljenja je i Anes Osmić, urednik omladinskog magazina Karike, književnik i asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. On za BUKU kaže da “ovaj dan predstavlja nepotrebnu NVO-izaciju stvarnosti”.
“Mladi su i kroz ovaj dan predstavljeni kao dio nekog dosadnog izvještaja i statistike. Nedostaje više konkretnih aktivnosti i dugoročnih praksi koje bi ohrabrile moje uvjerenje da mladi nisu samo dio granta i projekta, kako NVO, tako i političkog.“
Na pitanje imamo li dovoljno dobru alternativu nametnutom sistemu ili i nove mlade političke nade slijede stare trendove djelovanja, Anes je odgovorio:
“Nemamo čak ni naznake dovoljno jake grupe mladih s političkom moći koji bi bili alternativa etnonacionalizmu. Pojedincima i pojedinkama koji su u političkom smislu alternativa trenutnom sistemu se ne pridružuju drugi mladi s antifašističkim vrijednostima, pa se zasigurno i za to ne rađaju progresivnije političke ideje. Svako baulja u svojoj ulici, bez ozbira što znamo da postoje tamo neki mladi koji misle kao i mi, ali, eto, ne udružujemo se, jer su nas uvjerili da ne možemo ništa promijeniti, a i ne da nam se iz konformizma.”
Dodaje kako odgovornost nije samo na mladim političarima, već u rukama svih mladih. Nove političke nade, prema njegovom mišljenju, uglavnom slijede trendova djelovanja i najbolji primjer za to je Haris Zahiragić, koji je od studentskog predstavnika završio na stranačkoj listi SDA za Skupštinu Kantona Sarajevo.
“Kao dobrom učeniku stranačke političke škole data mu je prilika da na višem nivou širi vrijednosti te stranke. Samo me oduvijek zanimalo da li su to vrijednosti u koje u 2019. godini jedna mlada osoba stvarno vjeruje ili samo na siguran način želi parče moći?”, pita se Anes.
I upravo je to problematika kojom se potrebno baviti – koliko su nove generacije političara tek kopije stare politike. To ostaje da se vidi u budućnosti, ali za sada je sasvim izvjesno da ih mahom, kao i njihove prethodnike, pokreću lični interesi.
BORBA ZA OSTANAK?
Vrijedi li se na kraju uopšte boriti i na koji način to raditi? Iz Anesovog ugla vrijedi, ali “za svoje vrijednosti”.
“Vrijedi se boriti za svoj glas, da te čuju i shvate ozbiljno. Ja to radim kroz pisanje, uređivanje omladinskog magazine Karike, ali i kroz rad sa studentima na Filozofskom fakultetu. Nastojim kroz sve ove aktivnosti mlade ljude što više osloboditi, a ne zarobiti u bilo koji identitet, pogotovo ovaj nacionalni, koji je nekako dominantan u trenutku u kojem živim(o). Trudim se da informiram, educiram i ponudim logične i suvisle odgovore na pitanja koja smo čuli već hiljadu pitanja. Tako su u mom radu s mladima najbanalnija pitanja najvažnija za odgovoriti.“
Najviše ga raduje kada mladima pruži drugačiju perspektivu u pogledu bilo kojeg identitarnog pitanja, kao i pitanja nacije, patriotizma, aktivizma, politike, kritičkog mišljenja. Zbog toga mu se čini još uvijek smislenim ovdje boriti. Ipak, većina mladih se smatra apolitičnom i uvjerena je da ne može mijenjati ovakav sistem, a kao posljedica toga i odlaze. Je li to opravdano ili je prosto neodgovorno i na određen način najlakše?
„Za mene je apolitičnost prije svega neupućenost i konformizam. Politični možemo biti svakodnevno ne čekajući zvanične izbore. Državi nemam uopšte romantičarski pristup i posmatram je prije svega kao sistem institucija. Tako mi je lakše razumjeti i mlade koji legitimno odlaze da traže bolji život van granica ove države”, kaže Anes.
Slično razmišlja i Slobodan Blagovčanin, project manager Omladinskog resursnog centra u Tuzli, koji za BUKU govori:
“Odlasci mladih iz siromašnih država su karakteristični širom svijeta i to nije problem samo Bosne i Hercegovine. Mnoge države Evropske unije se suočavaju sa sličnim problemom, tako da lično ne zamjeram nijednoj mladoj osobi koja se ohrabrila da ode iz svoje države i potraži sigurniji život. S tim što se mora reći da nije siromaštvo ono što tjera moje vršnjake – već godine neizvjesnosti ispred nas.”
Blagovčanin dodaje kako se Dan mladih danas obilježava uglavnom jako tiho i organizuju ga omladinski aktivisti kroz rad svojih organizacija. Političare na takvim skupovima, kako dodaje, gotovo ne mogu ni vidjeti.
“Mislim da je to iz 2 razloga. Jedan je da vjerovatno ni ne znaju kad je Dan mladih, a drugi je da vjerovatno ni nemaju odgovore na potencijalna pitanja mladih. Pa je lakše da ostanu kod kuće. Za mene Dan mladih je dan kada se opet susretnemo sa poraznom statistikom o odlascima, nezaposlenju, obrazovanju.”
Uvjeren je kako aktivizam u NVO ne smije biti alternativa političkom djelovanju mladih u BiH, jer su jednako bitne obje grupe. Ipak, svjedok je, kako navodi, činjenice da su mladi aktivisti često širih svjetonazora od onih u politici.
“Svakako da tome ide u prilog što se NVO finansira isključivo od novca donatora iz EU, SAD i drugih država svijeta – dok mladi političari svoje aktivnosti finansiraju od strane političkih partija, koje, svakako, zauzvrat žele da dobiju aktivnosti linearne sa radom političkih stranki. Tako da, nažalost, jako često svjedočimo fašističkim i nacionalističkim istupima naših vršnjaka u javnosti”, zaključuje Blagovčanin.
Uvjeren je da se vrijedi boriti za dekontaminaciju mladih zatrovanih nacionalizmom. A njega upravo ta borba drži preko 7 godina u ovom poslu.
“Mislim da će uskoro doći vrijeme kada ćemo morati početi govoriti da je “Car go”. Iako je svima jasno, ali i omladinski aktivisti poput mene će morati početi priznavati da je proces pomirenja mnogo sporiji nego što smo to možda smatrali prije 10ak godina. Danas imamo ogromnu grupu ljudi usmjerenih na rad na pomirenju i povezivanju mladih. U jednom trenutku će morati da se aktiviraju politički – ako zaista požele napraviti značajniju promjenu. Za sada se još uvijek tješimo da je 1 više od 0.”
U želji da povećaju efikasnost rada sa mladima, započeli su aktivnost na društvenim mrežama, poput projekta CAT BIH. Ipak, Blagovčanin dodaje kako opravdava one koji odlaze i kako je teško kriviti bilo koga za odlazak iz BiH.
“U ovom slučaju još više opravdavam mlade, jer teško mi je pronaći dobar razlog zašto bi osoba, koja treba dobro obrazovanje, druženje sa prijateljima u pabovima i društveno odgovornim aktivnostima morala, ili čak mogla, razumjeti naš izuzetno komplikovan politički sistem. 5 predsjednika, 14 vlada, desetine ministara, načelnika, gradonačelnika. Dom naroda, Vijeće ministara itd. Itd. Koliko mladih osoba možemo očekivati da ovo interesuje?”
U skladu s tim, kako navodi, mnogo je lakše reći da politika nije za nas, nego probati sve navedeno uopšte razumjeti. A prvi odlazak na izbore i suočavanje sa kandidatskom listom, dodatna je injekcija mišljenju da politika nije za nas.
Suočeni sa prošlošću, kojom smo i dalje opterećeni, živimo loše danas, bez nade da će sutra biti drugačije. U lošem sistemu, svi su loši dok ne urade nešto konkretno. Trenutno nas novi naraštaji bombarduju starim narativima, pa je upitno kome se poručuje “Ostajte ovdje”, kada u kolačićima opozicije, baš kao ni kod vladajućih, nema ničega, osim lažne nade.
Autor: Sara Velaga
Preuzeto sa: http://6yka.com
