Piše: Mario Vranješ
Sanjam tako noću, često mi to u zadnje vrijeme dođe, svoju staru ulicu,Vladimira Perića Valtera (danas Kralja Tvrtka), svoju mahalu. Navru kroz te neke nestvarne talase sna bašte i livade, ćoškovi i rupe gdje sam snivao sve ono što sam sve manje sada. I vazda u takvim snovima imam 14-15 godina, i vazda sam djetinje veseo.
Zakiseli mi na jeziku ukradena jabuka iz dvorišta nekog tadašnjeg funkcionera a bogami i sadašnjeg, i opet pokušavam da blato ispod noktiju zubima i jezikom očistim (već kao mali sam držao do toga da nemam crnog ispod noktiju).
Izgubim ko nekada dah dok se naganjam sa uličnim kerovima. Zaboravim na zadaću, testove i pismeni iz matematike naganjajući svice i skupljajući ih u teglu od krastavaca. Nikada nisam plaho mario za zadaće, i ne smeta mi ,dapače, volim da me razrednica zove kampanjcem bez ambicije da odraste.
I opet mi je kriška hljeba namazana džemom u rukama, i nanovo su mi džepovi puni papira , autića i sličica. I ”Alan Ford” je ispod pazuha a ”Nedeljni zabavnik”na tv-u.
Ožari me kopriva, raskrvare mi se koljena od eksera na tarabi, dok ispod prozora komšije Mensura gledam svoju prvu ljubav, studenticu Katarinu iz Mostara dok se presvlači i grudnjak četvorku navlači.
Ubrzo, nakon ovlaš ugledanih Katarininih bradavica zabridi mi desni obraz od šamara, jer me je stari uhvatio u voajerisanju dok se vraćao sa posla.
Utrne mi jezik dok u fildžanu jezikom naganjam kliker, učeći sa rajom kako se pravilno radi francuski poljubac i maštajući kako ću baš prvi poljubac imati sa stundeticom Katarinom iz Mostara.
I vjetar mi mrsi kosu dok na biciklu Pony otkrivam nova sazviježđa sa druge strane ulice moje mahale. Ponovo sam najbolji u lastišu, prosječan u klikerima a najgori u Hula Hoopu. Još se u žmiri znam pretvoriti u sjenku, a u Ledenom čiči sam majstor zaleđivanja samoga sebe pred ljudima koji mi puno ne znače.
Svi se smiješe, čak i ja osmijeh na licu imam. Svi spominju sreću, a ja joj tražim značenje u rječnicima.
Pa se probudim i u spuštenu roletnu pogledam, dimom cigare rastjeram ostatke sna, navučem trenerku i majicu koju nosim dva –tri dana. Četrdeset godina stariji od onoga lika kojeg srećem u snovima, bez naročitih nadanja, bez potrebe da se dopadnem bilo kome, uključim kompjuter i pregledam na stranici gdje su oglasi za posao najnovije ponude za ublehare koji nemaju ambiciju da odrastu. Opet ništa novoga. Valja mi se i dalje na snove oslanjati.
