Tamara Stojanović je odbojkašica i članica Studentskog odbojkaškog kluba Mostar. Do prekida sezone zbog pandemije koronavirusa COVID-19 njen klub je imao najuspješniju sezonu u svojoj historiji.
Tamara je i studentica te trenerica djevojčicama od pet do dvanaest godina.
Kako je došlo do toga da počneš trenirati baš odbojku?
Od tada je prošlo 13 godina, a počelo je sasvim slučajno. Sve djevojke u razredu su trenirale odbojku, a mojem treniranju je najviše doprinijela moja rodica. Od prvog ulaska u dvoranu više nisam izlazila iz nje, tako da je to bila ljubav na prvi pogled.
Budući da si studentica, kako usklađuješ fakultetske i sportske obaveze?
Moram priznati da je kroz moje prošlo školovanje bilo dosta prepreka jer sam svirala klavir i morala sam odabrati između te dvije stvari. Na fakultetu je sada lakše jer sam i starija, a treninzi su mi prilagodljivi u odnosu na fakultet, te profesori imaju dosta razumijevanja kada su u pitanju utakmice i nedolasci na predavanja.
Zašto je odbojka sport koji bi preporučila drugima?
Istaknula bih najprije timski duh koji taj sport donosi. Iako ima sličnih timskih sportova, ovdje prevladava strpljivost tijekom učenja, a kada se nauči onda nema povratka. Također tu postoji dosta elemenata koji su potrebni kako biste počeli igrati pravu odbojku jer to nije jednostavan sport.
Treniraš mlađi naraštaj, o čemu se radi?
To je iskustvo koje se dogodilo stjecajem okolnosti jer to je karakteristično za kraj karijere sportaša kada postanu treneri. Treniram djevojčice od pet do 12 godina u četiri osnovne škole, a budući da su jako radoznale i živahne, ne postoji loša atmosfera.
Koja ti je draža funkcija, na terenu ili kao trenerica?
Moram priznati da je još uvijek teren moja draža opcija. Imam osjećaj da sam kao malo dijete kada je u pitanju igra jer jedva čekam kada će početi to druženje i rad na terenu.
Kako se nosiš sa konkurencijom?
Za mene to nije prepreka, svaki put kada sam u životu imala neku jaku konkurenciju pored sebe, tada sam bila najbolja i najviše sam se trudila. Mislim da svakom sportašu treba da prija konkurencija.
Kakav je odnos muške i ženske odbojke u Bosni i Hercegovini?
Općenito, odbojkaški svijet u BiH je loš u smislu da se slabo ulaže u sportaše. Ima ih mnogo koji bi igrali samo radi ljubavi, no takva je situacija da čim se ukaže prilika za prelazak u inozemni klub, oni to i urade. BiH ima odlične i muške i ženske timove, no postoji ta stvar ulaganja koja nas stavlja u neizvjesnu situaciju.
Gdje sebe vidiš u budućnosti?
Kako studiram novinarstvo, ne bih se okrenula prema sportskom novinarstvu, jer sam tu već jednom nogom. Vidjet ćemo što će donijeti fakultet, no zavoljela sam svoje trenersko zanimanje stoga bih htjela ostati u tim vodama.
Tamara je i studentica te trenerica djevojčicama od pet do dvanaest godina.Kako je došlo do toga da počneš trenirati baš odbojku?
Od tada je prošlo 13 godina, a počelo je sasvim slučajno. Sve djevojke u razredu su trenirale odbojku, a mojem treniranju je najviše doprinijela moja rodica. Od prvog ulaska u dvoranu više nisam izlazila iz nje, tako da je to bila ljubav na prvi pogled.
Budući da si studentica, kako usklađuješ fakultetske i sportske obaveze?Moram priznati da je kroz moje prošlo školovanje bilo dosta prepreka jer sam svirala klavir i morala sam odabrati između te dvije stvari. Na fakultetu je sada lakše jer sam i starija, a treninzi su mi prilagodljivi u odnosu na fakultet, te profesori imaju dosta razumijevanja kada su u pitanju utakmice i nedolasci na predavanja.
Zašto je odbojka sport koji bi preporučila drugima?
Istaknula bih najprije timski duh koji taj sport donosi. Iako ima sličnih timskih sportova, ovdje prevladava strpljivost tijekom učenja, a kada se nauči onda nema povratka. Također tu postoji dosta elemenata koji su potrebni kako biste počeli igrati pravu odbojku jer to nije jednostavan sport.
Treniraš mlađi naraštaj, o čemu se radi?
To je iskustvo koje se dogodilo stjecajem okolnosti jer to je karakteristično za kraj karijere sportaša kada postanu treneri. Treniram djevojčice od pet do 12 godina u četiri osnovne škole, a budući da su jako radoznale i živahne, ne postoji loša atmosfera.
Koja ti je draža funkcija, na terenu ili kao trenerica?
Moram priznati da je još uvijek teren moja draža opcija. Imam osjećaj da sam kao malo dijete kada je u pitanju igra jer jedva čekam kada će početi to druženje i rad na terenu.
Kako se nosiš sa konkurencijom?
Za mene to nije prepreka, svaki put kada sam u životu imala neku jaku konkurenciju pored sebe, tada sam bila najbolja i najviše sam se trudila. Mislim da svakom sportašu treba da prija konkurencija.
Kakav je odnos muške i ženske odbojke u Bosni i Hercegovini?
Općenito, odbojkaški svijet u BiH je loš u smislu da se slabo ulaže u sportaše. Ima ih mnogo koji bi igrali samo radi ljubavi, no takva je situacija da čim se ukaže prilika za prelazak u inozemni klub, oni to i urade. BiH ima odlične i muške i ženske timove, no postoji ta stvar ulaganja koja nas stavlja u neizvjesnu situaciju.
Gdje sebe vidiš u budućnosti?
Kako studiram novinarstvo, ne bih se okrenula prema sportskom novinarstvu, jer sam tu već jednom nogom. Vidjet ćemo što će donijeti fakultet, no zavoljela sam svoje trenersko zanimanje stoga bih htjela ostati u tim vodama.
(Autorka: Kristina Gadže/mionama.ba)
