U razvijenim, modernim, liberalnim društvima stepen razvijenosti društva i društvene svijesti se ogleda u činjenici zastupljenosti marginaliziranih skupina u društvu kao i na uvažavanju njihovih potreba i prava kao i prava glasa. Tu činjenicu naše političke “elite” vrlo često koriste prilikom izlaganja stanja marginaliziranih skupina u našoj državi i naglašavaju kako smo mi inkluzivno društvo (kao da se hvale tom činjenicom) i izgovarajući floskule tipa “sve po zakonu” konkretno u ovom slučaju iz oblasti ljudskih prava osoba s invaliditetom (OSI). Dok su primjeri takve prakse u svakodnevnom životu rijetkost.
A i ti i takvi primjeri nisu vezani za naš zakonodavni sistem nego su više pokazatelji i primjeri dobre prakse u promicanju ravnopravnosti među ljudima od strane osviještenih pojedinaca.
Kada sam kod pozitivnih primjera dobre prakse u društvu treba akcentirati trud koji ulažu mnogobrojne nevladine organizacije (NVO), svijetli primjeri inkluzije u školama, opštinama ili prilikom zapošljavanja OSI. Međutim, takvi primjeri su tek rijetkost, a ne potvrda dobre prakse.
Kada nebriga o nama kroji našu budućnost
U našoj državi postoji više razloga za takvo stanje marginalizovanih skupina društva, ovdje konkretno osoba s invaliditetom (OSI). Jedan od tih razloga, ako ne i najvažniji jeste nemar ili nebriga institucija Bosne i Hercegovine. Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata iz oblasti prava osoba s invaliditetom, kao i UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. I samim time se obavezala na usklađivanje našeg zakonodavnog sistem i obavezala na poštivanje i promicanje prava i sloboda osoba s invaliditetom.
U stvarnom životu to je “mrtvo slovo na papiru”, a osobe s invaliditetom su prepuštene same sebi, svojim porodicama, malobrojnim prijateljima, aktivistima/cama i nekim organizacijama koje rade aktivno na podizanju svijesti društva, edukaciji kao i razvoju senzibilnosti prema ovoj marginaliziranoj skupini društva. Ne umanjujući napore koje pružaju ove pobrojane skupine prema osobama s invaliditetom, marginaliziranost ove skupine društva se povećava iz dana u dan. Jedan od glavnih razloga za takvo činjenično stanje u društvu jeste, kao što sam naveo na početku teksta jeste, nebriga institucija Bosne i Hercegovine.
Osobe s invaliditetom često se osjećaju odbačeno, napušteno i obespravljeno – zbog raznih barijera, kako arhitektonskih, tako i zvučnih ili barijera u glavama stanovništva prema ovoj populaciji.
Pripadnici ove skupine društva nemaju pristup pozorištu, školama, opštinama, sudovima, javnom prevozu i sl., najprije zbog nedovoljne implementacije zakona i propisa koji su na snazi, kao i nedovoljne zainteresovanosti vladajućih političkih “elita” za unapređenje života i standarda osoba s invaliditetom.
Koliko se borimo za naša prava – dobro nam je
Međutim, postoji još jedan krivac zbog čega se naše društvo ne prilagođava našim potrebama – potrebama osoba s invaliditetom. U našem društvu prema popisu stanovništva egzistira preko 300.000 osoba s invaliditetom, a prema ličnom iskustvu smatram da je veliki broj osoba s invaliditetom inertno, apatični i vrlo malo ili nimalo doprinose na promociji ljudskih prava osoba s invaliditetom. Iako nam Ustav BIH garantuje uvažavanje i primjenu tih zakona, implementacija naših prava u praksi će izgleda čekati na neka bolja vremena.
Same osobe s invaliditetom nisu u potpunosti krive za svoju inertnost i nečinjenje po pitanju zaštite prava osoba s invaliditetom i njihovo zagovaranje, jer su mnogo puta kada su odlučili da se angažuju i pokušaju da promijene svoj način života “naletjeli bi na zid” diskriminacije, socijalne isključenosti i nedostatka podrške.
Vrlo često kada bih otišao na razgovor za posao na razgovoru su me diskriminirajuće gledali ili su pokazali previše empatičnosti, pa je sve to izgledalo kao sažalijevanje. A ko voli da se osjeća tako – da osjeća vaše sažaljenje?
Iako sam svjestan i samog razmišljanja takvih poslodavaca, do sada nisam imao ni samopouzdanja ni hrabrosti da im ukažem na pogrešan pristup prema osobama s invaliditetom. Mi nismo jednaki sa osobama bez invaliditeta i možda nam multitasking u nekim slučajevima i ne ide od ruke, ali ima mnogo stvari u kojima jesmo bolji. Prilikom zapošljavanja, zakon nalaže da određen procenat osoba s invaliditetom u svakoj instituciji mora biti zaposlen, što je rijetkost. Mimo zakona, poručujem poslodavcima da pogledaju daleko iznad tog sažaljenja i empatije, već da uvide potencijal u nama kao njihovog zaposlenika koji će mnogo cijeniti priliku za rad.
Sa dolaskom zime, dolazi nam i još veća marginalizacija
Jedan od posebno čudnih razloga, ali jako važnih, jesu vremenske prilike. Kada dođe zimski period, osobe s invaliditetom koje za obavljenje svakodnevnih aktivnost trebaju invalidska kolica kako bi bili mobilni, ne usuđuju se napuštati udobnost svog doma, bez prijeke potrebe. Ni sama saobraćajna (ne)kultura ne ide u prilog njihovoj nedovoljnoj želji izlaska u svijet. Često naši bahati vozači koji smatraju da su iznad zakona ili da zakoni ne važe za njih parkiraju nepropisno ili na trotoaru, a posebna medalja ide za one koji parkiraju na parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom. Tako i osobe koje imaju poteškoća sa mobilnosti (hodom) ili osobe sa oštećenjem vida nailaze na velike probleme.
Osvrnućemo se i na sam Zakon o prekršajima FBiH, gdje se članom 56 propisuje uručivanje prekršajnih naloga u vezi sa nepropisnim parkiranjem, iako recimo isti taj nalog osobe bez invaliditeta koje se parkiraju na parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom – u praksi skoro pa nikad neće dobiti taj nalog, jer ni samim Zakonom to nije jasno definisano.
Bosna i Hercegovina je mnogobrojne međunarodne ugovore iz oblasti invaliditeta potpisala i ratifikovala i samim činom ratifikacije ti pravni akti su iznad domačeg zakona. Iako postoji Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u FBiH (2016-2021), koja je i izrađena na osnovu međunarodnih i domaćih pravnih akata za unapređenje, izjednačavanje prava osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine, ipak u svakodnevnom životu ne osjeti napredak i poboljšanje na tom polju. Jedan od specifičnih ciljeva Strategije jeste posvećivanje posebne pažnje mladim osobama s invaliditetom – naročito ranjiva kategorija našeg društva – suočavaju se sa nizom prepreka i ograničenja u ostvarivanju svojih prava na obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, osnivanje porodice itd.
Od 2016. godine do danas, nijedno od ovih prava nije unaprijeđeno, što govore i same činjenice koliko još uvijek u praksi nemamo mogućnosti, a ni prednosti prilikom zapošljavanja, obrazovanja, rješavanja stambenog pitanja, kao i osnivanja porodice. Kao jedna od aktivnosti specifičnih ciljeva ove Strategije navodi se i usklađivanje i dopuna postojećih zakona sa UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, što bi zvučalo i kao očekivan rezultat, kojem i dalje izostaje implementacija u praksi.
Iz konteksta trenutne situacije i (ne)brige vlasti može se konstatovati da je razlog sve veće marginaliziranosti populacije osoba s invaliditetom, upravo zbog nerada onih koji bi trebali najviše da štite prava ove skupine društva i da im budu na raspolaganju, upravo kao servis građanima. Na zvaničnoj stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH piše “Ne želimo aplauz zato što smo izašli iz kuće, želimo da se naš problem riješi!”. Osim tog natpisa podrške nema za osobe sa invaliditetom, ali nadam se da će se i naša prava konačno početi poštivati i u praksi.
(Rinat Kevrić / Globalanalitika)
