Mehmed Đokić student žurnalistike/komunikologije u Sarajevu, napisao je tekst na svom Facebook profilu, kojeg možete pročitati ispod u cjelosti. On smatra da njegovi vršnjaci nisu aktivni i progresivni, te da je jedan razloga zbog kojega se odlučio na pisanje ovog teksta nezadovoljstvo koje kuliminira iz dana u dan, Dodao je da razloga ima dosta a da su ovo samo od nekih:
90% političara i njihovih odluka, afera i svega onoga što se dešava, a u posljednje vrijeme ponajviše Dodik i kriminalizacija klevete, te njegove izjave nakon napada na LGBTIQ+ aktiviste u Banjoj Luci. Onda lokalna zajednica i njena interesovanja gdje u našem gradu predstave, promocije knjiga, kvizove znanja, i sve stvari koje se mogu povezati sa kulturom posjeti 50ak ljudi dok na svirke uživo dolazi preko 200 ljudi. I jasna mi je ta razlika između razonode i “dosadnih” stvari, ali mislim da je gap između jedne i druge brojke prevelik.
Pismo kolegama i kolegicama sa faksa
” Pripremite prstiće za komentare. Glave za sikiranje i sedativ koji koristite za smirenje. Slijedi vam još jedan tekst… U društvu gdje vlada neprogresivnost i stagnacija umova svakim danom biva sve jača, tamo gdje svako ima svoj sistem vrijednosti… Usvajanjem zakona o kriminalizaciji klevete u Republici srpskoj vladajuće strukture na klimave noge stavljaju budućnost svih novinara i novinarki. Mojih kolega i kolegica sa fakulteta i svih medija u lijepoj nam Bosni i HercegoviniHelem, sad dolazimo do dijela teksta sa kojim se većina vas neće složiti. Onaj bitniji dio.
Za sve gore navedeno smo krivi mi. Kategorički to tvrdim. Konzument uvijek diktira tržište. Ako se truhle jabuke ne kupuju, pa pobogu neće se ni prodavati. Da vas/nas ne interesuje zadruga, porodica Ramović, izbori u Crnoj Gori, protesti po dalekim državama, Jovana Jeremić i ostali slični njoj… Onda se ne bi pisalo o njima.
Ako hoćemo trivijalnost u medijskom prostoru, onda ne možemo očekivati progresivnost i eksponencijalni rast morala, radnih mjesta, kulturnih dešavanja i svih onih stvari koje nam trebaju ovdje.
Ja razumijem da Halid ima milozvučniji glas od Borisa Breze, da je gusti sok ili čašica ljutog ugodnija za nepce od gorke kafe i šake brufena koliko vam treba da sažvačemo istinu.
Ima na N1 super emisija koju je pokrenuo maločas spomenuti, nadam se budući, kolega. E o tome se treba pričati na prvoj jutarnjoj kafi, a ne o tome koji kostim je obukla i kakvu je šminku navukla neka estradna ličnost. Kad budemo citirali Ramba Amadeusa, umjesto (stavite ime većine Grand pjevačica ili pjevača) tada će društvo makar malo krenuti naprijed. I odvojite umjetnički angažman Ramba od situacije u kojoj je dotični glavni akter.
Kriva je i moja nana koja me moli da ne postanem ono što hoću. Da se maknem od ovih “strašnih” tema, jer kako kaže: “Doći će mi glave.” Jebiga nano od ovih tema ti zavisi penzija, cijena onog hljeba ili kile kafe koju ćeš ponijeti komšinici na sijelo.
Kriv sam i ja, što su me na trenutak uspjeli razuvjeriti kako je borba uzaludna, kako je bolje otići vani. Kako je bolje šutiti i gledati ispred sebe. Kako mi je bolje derati se u svoja četiri zida, nego pisati ovakve tekstove i “pametovati” drugima. Krivo je i moje društvo, koje valjda iz neke ljubavi i brige govori kako se ne može promijeniti ništa. Pa znaju spomenuti i Sizifov posao ili Pirovu pobjedu.Sve nešto kontam, šta će Sizif sa kamenom u podnožju brda? Ako ga on neće valjati, pa ko će? Koliko je hatura kamen Sizifu nanio, pa ga ovaj mukotrpno svaki dan penje, ne bi li na kraju i kamen i brdo i sve otišlo u… Otišlo u HondurAss.
Zato kolege i kolegice obećajte mi kad se ovi ispiti polože i kafe na pauzama popiju. Kad se budemo fotografisali sa buketima i kad sa familijom pojedemo ćevape na čaršiji. Obećajte mi da ćemo početi raditi. Da nas neće spriječiti ni nane, ni društvo, ni mi sami. Jer ako mi nećemo, pa ko će? Istina je da ispred nas stoje stotine kamenja i hiljade, ne brda, već planina. Ali mora i to neko. Samo mi recite da smo shvatili ovaj poziv i da nikada nećemo morati lomiti olovke kao oni dobri ljudi iz komšijskog nam entiteta.
Citira Sergej Trifunović u svojoj knjzi nekog košarkaša koji je dijelio teren na istoj onoj utakmici kad je Teodosić tricom skoro započeo novi građanski rat u Španiji. I kaže taj košarkaš: “Hrabrost je pitanje stila u momentima kada ste potpuno nemoćni”.
Ponovit ću: “Hrabrost je pitanje stila u momentima kada ste potpuno nemoćni”.
Evo ja već 20 i kusur godina. Roditelji preko 40. Dobri komšija Muhamed preko 70. I svi mi smo taj uslov već odavno ispunili. Jer u Bosni i Hercegovini se uz rodni list uruči i invalidska knjižica na kojoj piše: Nemoćan. Sada je došlo vrijeme da se bude hrabar. Samo budite hrabri. Imajte stila. Budite zainteresovani. Budite prvo Bosanci, tek onda Bošnjaci, pa tek onda muslimani, katolici, pravoslavci ili šta već. Jer nije bitno iz kojeg “tima” dolazi onaj koji će kamen prevaliti i nogom napucati na drugu stranu. Bitno je da u podnožju ne ostane više ništa. Ako ne za nas. Onda barem za one koji dolaze.
Kad svi budemo feministi, aktivisti, kad budemo znali razliku između “porodične tragedije” i “femicida”, tek tada možemo biti hrabri. Kad na drugačije od onoga na što smo navikli ne budemo gledali apriori sa predrasudama, nego sa razumijevanjem i kada nam brk zaigra na svaku nepravdu. Eh, tek tada nam je tinta u perima drugačija od fašističke.
Upravu ste, ovo je jedan od onih tekstova sa porukom koju svi znamo. I pisan je primarno zato što se moraju ova osjećanja podijeliti sa nekim, pa tek onda da bude motivirajući, provokativan – zavisi, je li, od percepcije konzumenata istog. I vodeći se situacijom koja se desila nakon pisanja teksta prije ovog, samo da kažem:
Nadam se da će se ovdje uvrijediti samo oni koji nisu ni stigli da pročitaju sve, ti što im nezainteresovanost ne da. Jer isti ti nas i koče. “
Mehmed Đokić – student Žurnalistika/komunikologija Sarajevo
Originalni tekst možete pronaći na linku ispod:
„Ova objava je nastala u okviru Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative(BHRI) projektom, koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Austrijske razvojne saradnje.“
