Piso J: Gdje je herojima mjesto

Ljeta dvije i sedamnaeste.
Sanjao sam vas.
Nikad sretnije i nasmijanije.
Sanjao sam vas kako se smijete samo da nadjačate svaki krik boli, tuge, nedostajanja u trenutku kad se čovjek probudi i shvati da je sve to bio samo san. One četiri sekunde koliko čovjek inače sanja, a traje vječnost.
I neka.
Da je Bogdo duže trajalo.
Nema vas već nekoliko mjeseci, a zapravo svaki dan ste tu.
Imaginarno tetovirani heroji tamo gdje se do sada nikada nitko nije tetovirao.
Na srce.
Da se ne vidi, a itekako osjeti.
U svemu što radiš.
Svemu što voliš.
I svemu što ste čovjeka naučili, a da scenarij takve životne priče nigdje do sada nisu pročitali, pogledali, preslušali.
Otkako ste otišli, ovdje gdje ste najviše voljeli svoje vrijeme provoditi sve je skoro isto. Dobro, ne baš sve.
Rodila nam se Klara.
Mrvica ljubavi koju čovjek zavoli odmah na onaj njen iskreni pogled dok je diraš po najmanjem nosiću koji si ikada vidio i dodirnuo. Eto, to je nešto najljepše što se dogodilo otkada vas nema.
A o ovome ostalom i ne bih pretjerano.
Jer, mogao bih satima pisati o preživljavanju u BiH, ali zašto kad je takvih vijesti i previše. O sve češćim redukcijama i nestanku vode u glavnom gradu ove nam divne države, ali u poređenju s vama, ništa je to, vjerujete mi.
No, želim pisati o borbi.
Životnoj.
Heroja o kojima nijedna pjesma nije otpjevana, nijedna knjiga napisana, niti snimljen film po njihovoj životnoj priči.
I neće i ne treba.
Onima koji još dok su bili negdje tamo, bili su stranci. I nema veze što si negdje trideset i kusur godina, stranac si.
Onima koji su tamo imali sve.
Stan, auto, natrpan ormar krem bananicama, Haribo bombonima, keksima i najukusnijim austrijskim slatkišima.
Jer nikad ne znaš tko će svratiti, onako. Da uživa u pričama, ukusnoj patišpanji, nestašlucima i čemu sve ne.
Ali džaba stan, auto, prepun ormar slatkiša kad ništa slađe u životu nema nego doći u Bosnu.
U zemlju uspomena.
Zemlju na čiji spomen oči posebno zasjaje, nastane stanka i slijedi red najljepše ikada izgovorenih riječi.
Ona nikad nije naučila jezik, nije ju zanimao. Ali sve ove godine, svakodnevno je ispijala kavu sa susjedom iz zgrade koja joj je mnogo toga pričala na njemačkom jeziku. Nikad nije naučila jezik, iako je sigurno kad se sve sabere više od pola godine provela u bolnici, pričajući s medicinskim sestrama i doktorima, njoj najdražim jezikom- jezikom ruku, dodirom i ponekad malom psovkom na našem jeziku. I to najčešće kad je medicinska sestra ne posluša i ne donese joj omiljeni jogurt.
A borila se do posljednjeg trenutka.
On.
Naučio je nešto malo jezika da bi njoj pomogao. Sa susjedom, s gospođom na kasi u trgovini, s doktorom i da bi se ispričao medicinskoj sestri.
Onoj kojoj je galamila.
Naučio je i njen jezik.
Onaj koji od njenih ruku naučiš za trenutak. Onaj jezik čije lekcije ne učiš iz knjiga nego iz njenih očiju, lica i bora koje najdivnije priče ispričaju, gledajući u njih.
Njeno ime je Ljubica.
Najljepša umanjenica ljubavi prema nekome. Jer njenu veličinu treba umanjiti. Da bi imala smisla i ljepotu.
Baš poput nje.
Cijele.
A njegovo ime Jago.
Mnogi bi rekli, ime iz serije.
No, ja kažem ime iz života.
Nekoga tko je jak da bi izdržao tolike životne izazove a i daje ostao tako tih.
I tako otišao.
Prije nje.
Da ne bi narušio njenu ljepotu i nježnost.
Dok neki govore da ju je izdalo srce, drugi kažu da je umrla od tuge. Samo tri mjeseca nakon njegove tihe smrti.
Ja vjerujem da je tako.
U najglasnijoj bitci života bili su najtiši.
I recite mi da onda nisu heroji.
Jer, ako je odlazak u tišini mjerilo načina kakav su život imali, onda sam siguran da su najbolje iskoristili svaki dan, mjesec, godinu svoga herojskog života.
O raju sam čuo najljepše.
Ne znam jeste li gore u nekom staračkom domu. U nekoj ulici koja vas podsjeća na Bosnu i Hercegovinu koju ste obožavali ili nekom posebnom odjeljenju za one koji umiru od tuge.
Ali, u jedno sam siguran.
Da ste zajedno, ne mijenjate svoj životni ritual ispijanja kave, pravljenja patišmanje, pričate o životu i glasno se smijete.
Baš kao sinoć u mom snu.
Vi imaginarno tetovirani heroji.
Tu.
Na srcu.
U inat svim kilometrima između Austrije i Bosne i Hercegovine.
U inat jezičnim barijerama.
U inat svim nikad ispričanim pričama.
Za ljubav.
Iz ljubavi.
Tu.
Na srcu.
Gdje je herojima jedino i mjesto.
…
Njima, koje sam nikad sretnije sanjao samo par mjeseci nakon njihove smrti.
2017.
Preuzeto sa bloga Piso J