Kad sve ovo jednog dana prođe vjerojatno će biti veći broj razvoda s jedne strane i baby booma s druge. Živi bili pa vidjeli. Svako ima svoju priču, sretne su slične, a nesretne različite
Nakon samo nekoliko dana intenzivnog druženja s ukućanima već ste na ratnoj nozi jer nikad niste bili toliko dugo zajedno u istoj zatvorenoj kvadraturi.
Već ste pogledali cijeli Netflix i HBO.
Na fejsu ste lajkali sve rođendane, podijeli sve dobre i loše fore vezane za koronu. Ekran vas sve više umara. Treba vam zraka, života, ljudi. E, toga nema. Odnosno zraka ima, dok možemo izlaziti. Uglavnom, nije lako. A bit će…ma bolje ne razmišljati jer stres povećava kortizol, ovaj pak ruši imunitet. Zato treba ostati smiren, koliko je to moguće jer nikada se do sada nismo našli u ovakvoj situaciji.
Korona virus je u mjesec dana promijenio svijet naglavačke. Znopako! Ništa više nije kao prije. Neka svojevrsna karantena, poluizolacija naše je odnose zatvorila u četiri zida. U ovo krizno vrijeme ili korona vrijeme, odnosi su na kušnji. Zatvoreni prostor i zajedništvo mogu biti mjesto susreta ili rastanka. Baš tako. Dva su puta. Jedan je put obiteljskog vezivanja, a drugi je put još većeg mimoilaženja.
Monotonija
Tko preživi, pričat će, komentirala je Ivana već treći ili četvrti dan od kada ovo traje. Tu neku vrstu odgovorne samoinicijativne izolacije Ivana kritizira iz više razloga. Prvo je poduzetnica koja je možda prvi put na odmoru. Za godišnji nikada nije imala vremena. Dani su joj dugi, a strepi od čitave situacije. Odnos s njezinim partnerom nije od onih idiličnih. Kaže ona, oni su oduvijek u zreloj fazi. Dakle, oduvijek je sve mirno, bez nekakvih oscilacija. Kako oboje rade po cijele dane gotovo da se ne vide. „ Srećom, Dragan i dalje radi po cijele dane.
Nema ga kod kuće. Ja sam i dalje sama sa sobom. A i ono malo što je kući, me nervira. Prije sam ustajala u 6.30 sat, a on oko 8.30 ujutro. Gotovo nikada nisam vidjela njegov jutarnji ritual. Sada ga vidim kako se diže, onako sa zadahom ide do wc, kava, cigareta, telka, izležavanje. Užasno mi to smeta. Dobro da nije kao u Italiji, mislim da bi poludjeli da smo po cijele dane u kući. On voli gledati humorističke i krimi serije, a ja talijanski program. Ne znam što bi radili da smo zatvoreni. Dobro dok je ovako, pomalo nesigurno će Ivana.
– Moj muž radi od kuće, ja ne, a tu su i djeca. Situacija je kaotična. U početku smo u toku dana par puta zarežali, ali onda smo shvatili da tako ne ide, da nije trenutak. Pribrali smo se i sada nam je stvarno lijepo. Prije kao da smo obitelj koja je u svom tom kaosu svakodnevice prepune obaveza nestala, zadovoljno će Marijana. Veli da im je i seksualni život odličan.
Marino, uspješan poduzetnik ne može se pohvaliti. Situacija mu je neizdrživa.
– Radim u turizmu, a sada sam kod kuće. Nikada nisam bio kućni tip i ova me situacija frustrira. Nervozan sam. Mislim i depresivan. Ne svađamo se, ali ja ne funkcioniram. Eto, ne mogu ni ljubav voditi, što moju suprugu frustrira. Misli da mi nije privlačna. Ali nije stvar u tome, toliko sam opterećen svakodnevicom i budućnošću da ne mogu emocionalno ni seksualni funkcionirati, nezadovoljan je Marino.
Nesvakidašnja je priča para u drugoj polovici 50-ih godina. Trideset godina su u vezi, solidno situirani sa već odraslom djecom. Tanja kaže da je odnos bio monoton, a začudo ova nadrealna krizna situacija ga je promijenila. “Odrađivali smo to što je trebalo. Živjeli neki život, izlazili s frendovima, seks je bio kakav je. Kada se dogodila ova situacija, zbunili smo se i opet zaljubili. Je li nas strah zbližio, ne znam?
Krenulo je nekako platonski. Ovo je smiješno. U tom prostoru onako udaljeni nakon te neke iskre počeli smo se dopisivati preko mobitela. Igrali smo igrice. Pa smo na šanku našeg dnevnog boravka popili cugu, poput tinejdžera. I onda je krenulo. Nemam pojma, ali kao da imamo ljubavnu renesansu.
Shvatili smo da želimo živjeti moć sadašnjeg trenutka što smo da sada potpuno izbjegavali jer smo stalno planirali što ćemo sutra, prekosutra i nismo znali da postojimo u tom trenutku. Svakodnevnica nas je udaljila, a izgleda da su nas više sile natjerale da spoznamo moć sadašnjeg trenutka. Kada smo ga spoznali, ne koristimo trenutak, već svaku sekundu. Ja bih da ovo vječno traje”, sretno će Tanja.
Iako je tek počelo i nije se zahuktalo u totalnu karantenu, jasno je da će ova situacija bili ogroman izazov za mnoge parove. U trenucima kada ništa nije kao prije i kada odjednom funkcioniramo u nekim novim situacijama i ljubav će biti na iskušenju. Ne možeš pobjeći kada si primoran biti u istom prostoru i gledati se po cijele dane. Sudarate se, na svim razinama. A ograničen prostor nekima će stvoriti i emocionalno ograničenje. Dom iz snova postaje sivi dom. Veliki je to izazov. Nekom smrkne, a nekom svane, popularna je izjava Šjore Špije.
Padaju maske
Pulsku psihijatricu dr. Davorku Smoljanić upitali smo je li aktualna situacija karantene/izolacije test za odnos, mjesto susreta ili rastanka?
– Prva asocijacija u mene bila je ring. Prvo kao krug, onda kao prsten, te naposljetku kao borilište. Krug kao simbol u različitim epohama i kulturama (prema Chevalieru i Gheerbrantu), predstavlja vrijeme (kotač vremena se okreće), nebo (transcendentacija, postignuće duhovnog sklada, oživljavanje), simbol je i zaštite osigurane unutar svojih granica.
Po Jungu predstavlja arhetipsku sliku cjelovitosti psihe (sebstva, selfa) u fizičkom, psihološkom, duhovnom i emocionalnom smislu. Kada se krugovi (osobnosti partnera) dotaknu, preklope ili pak kao u mađioničarskom triku uvežu čineći protočni lanac, jedinstvo i stabilnost, ne strašeći se sljubljivanja, no zadržavajući zasebne cjeline (pojedino sebstvo), jer svaki krug i dalje ima svoju formu, omogućava se rast u samom odnosu, jer nam “stabilnost drži leđa”, kako bi uvidjeli osobne nesavršenosti, prvo u nama samima, a onda i u partneru, te voljeli i partnera i sebe, kao i samu vezu, usprkos bolnim saznanjima.
Prsten pak kao kulturološki simbol predstavlja posvećenost, zajedništvo, savez i zajedničku sudbinu; potom je prsten i simbol znanja i moći; no u prstenu leži i ambivalentnost tog simbola, obzirom da prsten istovremeno povezuje i razdvaja (sokolar koji prstenuje sokola, koji će loviti samo za njega).
Naposljetku mog asocijativnog niza niče ring kao borilište (određeni broj kvadratnih metara i usmjerenost partnera na njihov odnos, jer karantena / izolacija briše mogućnosti izbjegavanja), s opservacijom partnera, percepcijom njegovih/njenih karakteristika, odgovaranjem na “pročitane” poruke i odašiljanjem svojih.
Kako u odnos većinom nesvjesno, donosimo i unosimo sebe (kakvi god mi bili i štogod nudili partneru), a predstavljamo si veoma svjesno postavke što od partnera želimo, trebamo, očekujemo, zahtijevamo ili pak zaslužujemo; bez otvorene, adekvatne, ali i besramne (u najboljem smislu te riječi) komunikacije; kontakt je suočen sa srži (ne)kvalitete, kada padaju maske, padaju (samo)opravdanja”, prvo je što kaže pulska psihijatrica.
Pružiti priliku
Smatra ako je odnos baziran na ranije danim pozitivnim odlikama, karantena će takav odnos obojiti međusobnom kreacijom, ugodom u bliskosti, uzajamnom podrškom i utjehom. No, ako je odnos nagrizen nepovjerenjem, osjećajem tlake kad se dijeli prostor i vrijeme, osjećajem dosade, prevare, razočarenja, možda i osjećajem poniženja i bezvrijednosti; forsirana i neodabrana usmjerenost na odnos tek će u rjeđim slučajevima (ako postoji obostrana ustrajnosti u želji za promjenom) inicirati svjesnost otvaranja novih mogućnost.
Nažalost, češće će voditi par u daljnje razdvajanje, obasipajući odnos međusobnim prozivanjem, izvlačenjem prljavog rublja, nadmetanjem, vrijeđanjem i preziranjem. Kao da pojedinac u paru povrjeđivanjem drugog, ima potrebu povrijediti sebe (efekt ogledala i bumeranga), te tako imati još jedan argument zašto onaj drugi ne valja. Ali kako ogledalo kazuje jedno, a mi u svojoj, ponekad i mahnitoj potrebi za obranom, percipiramo nešto sasvim drugo, propuštamo priliku vidjeti upravo onog kreatora, koji sudjeluje u stvaranju dotične situacije. Sebe, objašnjava.
Savjetuje da je možda za početak dovoljno dati priliku. „Možda je za početak dovoljno sebi priznati da toj našoj „boljoj polovici“ nije uvijek s nama lako; te početno i bazično, da nama samima, s nama samima nije uvijek lako. A zašto onda od drugog očekujemo više, nego od nas samih, pita i odgovara.”
Stoga, kontakt u ikojem smislu može biti i mjesto sastanka i mjesto rastanka, ovisno o tome što mi sami od tog kontakta želimo, što u taj kontakt možemo i hoćemo od sebe dati, te koliko si dozvoliti opciju nesavršenosti i smanjivanja idealizacije (sebe, partnera, aktualne situacije). Ulažući u odnos, mijenjamo sami sebe, postajemo zreliji i zadovoljniji. Partner jest osoba s kojom možemo krenuti na jedno takvo putovanje mijenjanja samog sebe, a putujući zajedno. Mijenjamo i sebe i odnos, u čemu je i sadržan sav potencijal ljubavnog odnosa, te vizija budućnosti.
Kakogod bilo. Kad ovo jednom sve prođe ili će biti veliki broj razvoda ili baby boom. Živi bili pa vidjeli.
Izvor.
