Redžo Efendić – “Vidite li svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?”

Često razmišljam o tome „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi izgledala naša država da nije bilo nesretnog rata,jer kako kaže jedan mudar čovjek: „U ratu bogati daju volove a siromašni daju svoju djecu“.


Ali,nažalost,i pored toga što se ovo pokazalo tačnim na primjeru svih nas u našoj zemlji sva priča i dan danas 25 godina nakon rata se svodi na tu crnu mrlju u prošlosti.Mnogi su za ovu zemlju dali svoju mladost.Mladost koju su proveli u rovu umjesto da uživaju u najljepšim godinama života.Kako kažu u nas se vrijeme računa na osnovu rata takoreći sve se svodi na vremensku odrednicu „prije rata“ i „poslije rata“.Bukvalno kao da živimo u nekom vremenskom vakumu zatvoreni u naše nacionalne torove i krećemo se ne naprijed kao svi „normalni ljudi“ nego smo nažalost krenuli pogrešnim putem i krećemo se prema ambisu koji će progutati nas sve bez obzira na vjeru,naciju i identitet.Budućnost nam,nažalost,iz ove perspektive ne izgleda svijetlo ni lijepo.
Kada se osvrnemo oko sebe vidimo da nažalost stojimo u mjestu ne napredujemo ali zar da zaboravimo suze majki koje plaču za svojim djetetom koje dade svoj život za ovu državu,kakvu takvu ali ipak našu.Zar da ja zaboravim svog rahmetli dajdžu koji se iz „sigurne“ Švicarske vratio u BiH da brani svoju domovinu i ubrzo izgubio život,kako kaže moja mati: „Nije sine stigao ni vojnu uniformu da dobije,poginuo je u odjeći u kojoj je došao u Bosnu“.I tako ima bezbroj primjera ratnih žrtava.Nisam za to da se ikome prigovara ko želi otići odavdje jer jednostavno ljudima je dosta nepravde oko nas.
Neka ide ko želi,a oni koji ostaju treba da iznesu taj teret koji se zove „država“. Dokle god budemo podijeljeni po kantonima,entitetima i dok „svako selo bude imalo svoje boje“ nema napretka nikome ko živi na prostoru BiH.Neka svako čuva svoju rodnu grudu,neka Krajišnik voli Krajinu i rijeku Unu, neka  Sarajlija voli Sarajevo i Miljacku ali prije svega da i jedan i drugi vole Bosnu i Hercegovinu jer tek kad nam Bosna i Hercegovina bude na prvom mjestu moguć je život u miru i život dobar za mladog čovjeka i moguća je ljepša budućnost.Omladina treba da bude pokretač pozitivne promjene jer „na mladima svijet ostaje“.
Treba da se kroz obrazovni sistem mladi čovjek osposobi da kritički razmišlja i da bude aktivan u poboljšanju svoje sredine.Treba da se napravi sistem koji ne stvara od učenika i studenata samo „mašine“koje napamet uče gradivo bez promišljanja o tome i bez praktičnog iskustva.Tek tada kad budemo imali „zdravu omladinu“ koja živi bez predrasuda i nije podijeljena po „nacionalnim torovima“moguća je izgradnja mira i bolje države za sve.Ja,lično svoju budućnost vidim u BiH i zasad jedini razlog zbog kojeg bi otišao odavdje je obrazovanje.Jer lično smatram da trebamo od drugih pokupiti i naučiti dobre i korisne stvari i „implementirati“ ih u našoj domovini.Jer ovakvu domovinu sa svim ljepotama i bogatstvima koje ima nekad mislim da nismo zaslužili.Ipak treba znati jednu stvar poznatu misao Husein-kapetana Gradaščevića:“Bosne ima i biće je padišahu.Bilo je prije vas a biće je boga mi i poslije vas.“
Znači do nas je da li ćemo biti primjer za buduće generacije ili ćemo završiti na smetljištu historije.Ne treba da se zadovoljimo onom otrcanom frazom „dobro je samo nek ne puca“ nego da zasučemo rukave i radimo za dobrobit domovine.Jer domovina smo mi i domovina je ono što ostaje budućim generacijama.
Autor: Redžo Efendić
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “Vidite li svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?”.

Posljednji postovi