„Timovi koji rade sa mladim ljudima širom BiH često čuju teške životne priče prepune gubitaka i trauma“

Kako traume naših roditelja postaju dio našeg genetskog koda.

Udruženje „Psiholuminis“ iz Prijedora za relativno kratko vrijeme uspjelo je okupiti ekipu eminentnih stručnjaka i osmisliti jedinstvenu metodologiju u radu sa sekundarno traumatizovanim mladim osobama.
Riječ je o pojmu koji obuhvata različite psihopatološke simptome koji se javljaju kod osoba koje žive uz pojedinca koji je doživio traumu i boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Inicijalni projekat, proveden tokom prošle godine, osmišljen je kao rad sa mladim osobama na području Prijedora kod kojih su prepoznati elementi sekundarne traumatizacije. U njega je bilo uključeno 10 mladih osoba koji su rođeni nakon završetka ratnih zbivanja i u svojoj porodičnoj istoriji su imali iskustva vezana za ratnu prošlost.
Ove godine projekat je nastavljen kroz edukaciju stručnjaka -psihologa, psihoterapeuta, socijalnih radnika, psihijatara sa područja cijele BIH za rad sa ovom kategorijom stanovništa.
Tim povodom razgovarali smo sa koordinatoricom projekta, Majom Zorić, diplomiranim psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom.
Možete li nam za početak reći kakvi su rezultati inicijalnog projekta u kome je učestvovalo 10 mladih ljudi iz Prijedora?
Svi ti mladi ljudi su stekli uvid u to šta je transgeneracijski prenos traumatskog iskustva i kako je roditeljska trauma oblikovala njihovu ličnost, emocije, doživljavanje i ponašanje. Počeli su intenzivnije da se bave porodičnom istorijom i da razumiju zašto se njihovi roditelji ponašaju na način koji možda nije adekvatan. Razumijevanje i sticanje uvida je kod tih mladih osoba pokrenulo niz promjena: povećanje tolerancije na frustracije, bolja emocionalna regulacija, samoprihvatanje i prihvatanje pripadnika drugih nacionalnih grupa.
Važno je istaći da, iako se kod nas pojam transgeneracijskog prenosa traume uglavnom veže za ratna stradanja, mehanizmi koji posreduju u ovom prenosu su jednaki i za sve ostale traume ili teška iskustva sa kojima se osobe tokom života suočavaju.
Projekat je ove godine nastavljen, ali na nešto drugačiji način?
Kako smo imali niz pozitivnih promjena kod mladih učesnika, rodila se ideja da pokrenemo program obuke za profesionalce koji će koristiti novoosmišljenu metodologiju u radu sa sekundarno traumatizovanim osobama. Akcenat je i dalje stavljen na pitanje sekundarne traumatizacije, transgeneracijskim prenosom predrasuda, međukulturalne i međunacionalne netrpeljivosti na mlađe generacije koje u svom iskustvu nisu imale ratna dešavanja. Program se odnosi na osposobljavanje stručnjaka za primjenu metodologije u radu a sekundarno traumatizovanim mladim osobama i implementiran je u periodu od januara do aprila 2021. godine. Kolege i ja iz tima, ali i naši predavači koji su i učestvovali u izradi metodologije, smo i više nego iznenadjeni i na kraju neizmjerno srećni kada smo vidjeli da se za program edukacije prijavilo preko 250 stručnjaka iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja. To nam je pokazatelj da su naše kolege prepoznale važnost ove teme, ali i da su spremne da na ovom polju daju svoj doprinos kako bi se posljedice ratne traume ublažile i kako bi mladi imali veće šanse da prevaziđu to iskustvo.
U toku je drugi krug obuke 90 profesionalaca?
Da u toku je drugi krug, jer je program obuke bio namijenjen za svega 90 stručnjaka zbog čega smo morali uraditi selekciju što nije bilo nimalo jednostavan posao. Nakon provedene obuke, povratne informacije su bile odlične. Stručnjaci su već uveliko krenuli da primjenjuju stečeno znanje. Nama nije preostalo ništa drugo nego da donatorima predložimo još jedan ciklus koji će omugućiti još 90 profesionalaca da prođu obuku. Na našu sreću, ideja je velikodušno podržana te smo pokrenuli još jedan ciklus obuke za profesionalce.
Kako su obučeni stručnjaci organizovali rad na terenu i kakve priče čujete?
U velikom broju gradova širom BIH su formirani timovi koji rade sa mladim osobama. Njihov rad je superviziran od strane naših eksperata, Nadežde Savjak i Vladana Beare, tako da smo u stalnom kontaktu kroz supervizijske sastanke. Iskustva su slična kao i naša u Prijedoru dok smo radili sa našom grupom mladih. Sve su to prilično teške životne priče prepune gubitaka, stresnih i traumatskih životnih događaja. Ono što je nama značajna informacija, jeste da je metodologija primjenjljiva i da učesnici pozitivno reaguju na sve ono što kroz ovaj proces detraumatizacije prolaze.
Imate u planu formiranje jedinstvene baze podataka koja bi trebala omogućiti i statističko praćenje promjena kod mladih osoba koje su učestvovali u programu?
Obzirom da svi učesnici programa prolaze takozvana ulazna i izlazna testiranja koje prate promjene po pitanju sekundarne traumatizacije, ideja jeste da se formira i baza podataka. Stručnjaci već uveliko rade na terenu. Očekujemo i da će druga grupa profesionalaca startati odmah po završetku programa obuke tako da ćemo imati dovoljan broj mladih na osnovu kojih možemo steći uvid u postojeće stanje kroz statističku obradu podataka.
Da li se ovakav projekt provodi još negdje u svijetu?
Ono što sa sigurnošću mogu da kažem jeste da je rad sa sekundarno traumatizovanim mladim osobama nešto što je jedinstveno na ovim prostorima. Nismo upoznati da je igdje u svijetu rađeno nešto slično i u ovakvom obimu. Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative BHRI, koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije IOM Bosnia and Herzegovina, uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj USAID Bosnia and Herzegovina.
(Buka Magazin)