Tuzla, kafić Oscar i dijalog sa čaršijskim neandertalcem

Piše: Mario Vranješ

Gledao sam tu čašu kao da je gledam prvi put. Bila je već napola prazna,ali puna mojih pitanja i sumnji. Zaista, čovjek, u nekom polupijanstvu, često gleda na dnu čaše tražeći suvislost koja je već odavno ispijena pa čak i provarena i normalnim fiziološkim putem, kao otrov, izbačena iz organizma.

Gledao sam tu čašu u nekom kafiću,negdje u mome gradu,gdje sam nabasao samo meni poznatim stazama.
Polako sam ispio još jedan gutljaj i namignuo šankeru da bi mi trebalo pojačati dozu. Baš mi je trebalo to mjesto, sa puno alkohola koji nude odgovore, i sa malo dušobrižnika koji postavljaju pitanja.
Ali ne lezi vraže!
Baš svaki put kada čovjek želi da izbjegne bilo kakvu konverzaciju, bilo kakvo upoznavanje, klimanje glavom, osmjehivanje, baš to mu i bude. Vazda , baš tada, naleti neko, ili neki, ili neka koji se iznenade, prepoznaju te, uzviknu ti ime u upitaju staro, isprazno pitanje:
-”Otkuda ti ovdje čovječe?”

Onda slijedi nazor klimanje glavom, možda čak i rukovanje i vazda bolno i suviše prisno tapšanje po ramenima i klepanje po leđima. Tako je bilo i ovaj put, naravno, pa to je ono poznato ,kobno, iz Marfijevih zakona pravilo,”Ako nešto ružno treba da ti se desi, sigurno će ti se desiti!”
Ušao je on, lik , pomalo mi poznat, vjerovatno tu i tamo smo bili zajedno,negdje, ko zna gdje, ispijali naše priče, ubleharili curicama! Kažem vjerovatno jesmo, ali nisam baš siguran da se to i desilo.
Ipak po njegovom nastupu, jako čvrstom zagrljaju i umalo poljupcu u obraz, rekao sam sam sebi, i u sebi:
-”Haman se poznajemo?”
Odmah je zovnuo turu, dupla doza svakome, on će naravno isto što i ja, a ja konobaru naručujem:
-”Dupli stock majstore, i Fantu!”
-”O, pa ti se fakat ne mijenjaš!” , krenu on da priča.
”A ja sam baš mislio, gdje ću, kamo ću večeras, da čujem koju pametnu, da se malo nasmijem, opustim, sklonim od svega.”
-”Gdje baš mene nađe, hoćeš se usrećiti sa mojom pričom, nemaš pojma. Samo sam ti ja falio, da upotpuniš život.”, pomislih.
”Ne znam gdje ću sam sa samim sobom, a sada mi Bog i tebe posla da varim tvoje loše fazone, jos lošije priče, i odvratan parfem na točenje koji koristiš .” ,odradih taj monolog u sebi, ali samo kurtoazno klimnuh glavom i izgovorih: -”E, da, kontam te, I meni se to ponekad desi. ”
Nagnem ono piće nadajući se da će mi ono još više zamutiti cjelokupnu sliku, baciti me malo u nadrealno, tako da i njega i njegovu priču lakše prihvatim, ali malo je to pića za takvu pojavu a parfem baš udara u nosnice, pa htio ili ne, brže se trijeznim nego napijam.

On nastavlja svoju priču, vraća se u neke trenutke, časove,dane kada smo,valjda, brijali zajedno, po sumnjivim mjestima sa još sumnjivijim ljudima i djevojkama.
Cereće se, kikoće i svako malo me potapše po ramenima (da bar potapše, odvali po ramenima) uporno navaljujući da se sjetim i mjesta i ljudi koji mi nikada ništa nisu, niti će značiti. Koji su samo tada i nikada više bili dio nekih mojih sekundi, kada sam se gubio i dao se u potragu za sobom,ali pogrešnim putevima i sa pogrešnim vodičima.
Pomislih da je možda vrijeme i da krenem, ali nekako šank je baš dobro pasao sa mojim torzom, i nikako mi se nije dalo da mijenjam ni položaj ni mjesto, a još manje da se dam u šetnju u januarskoj noći.
-”Ma sjebat’ ću ja to već nekako. Razjebat’ ću ja ovo sijelo !”, rekoh sam sebi, i u sebi.
-”Nego, majke ti, vodaš li šta,ima li kakvih koka? Ti si se vazda furao na romantiku, pa se baš pitam da li ti je to ikada upalilo ?”, nastavi on da baljezga. ” Jesi li našao kakvu koja će se upecati na te tvoje pjesmice, da se nisi oženio, ne daj Bože ? ”
-”Nisam.” ,odgovaram. ”Uvijek sam se povlačio pred najezdom vas koji tačno znate šta djevojkama treba. Ja sam nekako uvijek želio njima sve najbolje, ali gdje ću se ja sa vama jebačima takmičiti, mali sam ja igrač za velike utakmice,pa sam otišao u ilegalu, promatram sa strane i uživam u spoznaji da nismo isti !”
-”E jesi levat.” ,mudro naštikla on. ”Kakvo to uživanje može da bude, kada si sam, a svi ostali imaju nekoga.” -”Et , na primjer ja!”, nastavi on naštiklavati. ”Ja ti bolan mijenjam trebe svako malo. Profuram je, odradim i vozdra. A svaka, majke mi, na kraju plače, tako sam im dobar! U svemu, ako kontaš šta hoću da kažem ?”
I kontao sam šta govori. Znao sam da je moja ilegala napravljena upravo zbog ovakvih tipova, jer više nisam mogao da gledam da djevojke iz mojih pjesama gube ono malo samopoštovanja hodajući sa ovakvim kuronjama. Jebači iz malih oglasa koji su mi polako ali sigurno razbijali iluziju ljubavi, nevinih dodira, prvih poljubaca, proljetnih kiša, bosih stopala, bijelih plahti, zaljubljenih očiju, sunčanih osmjeha, osjećaja kada je ruka u ruci, tihe patnje kada sam na muci što je nema.Znao sam dragi moji frajeri, da ste pobijedili, ali ipak i sa strane, i u dubokoj ilegali, kada me niko ne vidi, a vi ste svi ostali tu, kao na dlanu mi, vidim i osjećam koliko ste vi u stvari nesretni, koliko ste sami i nevoljeni.

Ja čekam, i dočekati ću da prošetam ispod duge sa nekim do koga mi je stalo, sa nekim ko u meni vidi sve, ali vi instant ljubavnici, ostat ćete ono što ste vazda bili. Ublehari!!!!
Nisam više mogao, ni da slušam ni da gledam tog tipa. Morao sam da ga malo spustim na zemlju, na moj način, samo meni potreban, koji on garant neće ni skontati,ali će meni donijeti satisfakciju i zadovoljenje, makar ono malo unutarnje zadovoljstvo. Morao sam, jebi ga!
-” Kažeš ide te sa djevojkama, a da te nešto pitam,ako ti nije šta ?”,počeh sa provokacijom.
-”Pitaj jarane, samo pucaj !”, reče ublehar i zauze položaj ko za start na utrku.
-”Imao si djevojke, vjerovatno i sada imaš neke, ali koliko si puta zaista volio ili bio voljen?”, nastavih ja gledajući ga direktno u oči.
”Koliko si puta jedva dočekao sastanak sa njom, brojeći minute i sekunde, izbjegavajući pozive jarana na gide i partije? Koliko si puta u pola noći se budio samo da je gledaš kako diše ili kako se smiješi u snu? Koliko si puta puhao joj u dlan na zimi , samo da joj zagriješ prste, da bi nastavili šetati sa rukom u ruci? Koliko puta si zaplakao zbog nje? Koliko si se puta napio zbog nje?”, izgovorih to i nagnuh ono malo pića što mi je ostalo.
-”Jebo to!”,odgovori on upravo onako kako sam očekivao,-”Kome ba to treba, pa nisam ja tamo neki jadnik !”
-”Meni treba, jer ja sam jadnik.Ali ja sam samo jadnik, ali tebi je gore jer si prezren od jadnika ! ”

Navukoh kaput a lika ostavih tamo za šankom za znakom pitanja na licu. Izađoh u januarsku vedru noć i zvijezda Danica pogleda prema meni. I znao sam, baš taj tren, da i ona gleda u tu istu zvijezdu i čita moju pjesmu. Uhvatih korak lagani, pustih zvižduk i uputih se ka ilegali, do sljedećeg puta koji će me staviti pred najljepše drhtaje pred njom …..