Piše: Mario Vranješ
Vjerujem da ste dosta često slušali ili čitali priče o nekim gradovima i kultnim mjestima u tim gradovima bez kojih taj grad ne bi bio to što jeste. Koji su na neki način obilježavali jedan period življenja, stasavanja, odrastanja stanovnika tog grada i grada samog uz to kultno mjesto. Vjerovatno i sami imate ta svoja mjesta, u svojim gradovima, uz koje vas vežu najljepše uspomene. Gdje kada se vratite , navratite poslije dužeg vremena, opet imate onaj blaženi osjećaj u grudima kada znate da ste tačno na mjestu gdje pripadate, koji je dio vas , koji ne blijedi i ne nestaje, koji vas čini sretnim i tužnim, nostalgičnim i zadovoljnim u isti čas.
E, u gradu Tuzla postoji jedna ćevabdžinica koja je ugostila, nahranila, najela, zasitila, generacije i generacija Tuzlaka kao i hiljade i hiljade putnika namjernika, gostiju, oni koji svrate, nalete, prođu, u i kroz grad Tuzlu. Mislim da , a ovo je moje subjektivno mišljenje, od kraja šesdesetih( ćevabdžinica je počela sa radom 1967. godine), pa do današnjih dana, (pedeset godina kasnije), skoro i ne postoji Tuzlak ili Tuzlanka, neko koje prošao kroz Tuzlu a da se nije navratio u Limenku i da se nije počastio ćevapima iz Limenke.
Tadašnju”Gradsku ćevabdžinicu” je, kako već napisah, 1967. godine osnovao Nešfet Rufati koju je vodio sa svoja dva sina Dževatom i Enverom. Pošto je cijeli objekat bio napravljen kao privremen, i čitav je bio obložen limom, tuzlanska raja ga je, polako ali sigurno, počela nazivati Limenkom i taj naziv, sada već i službeno, je ostao među Tuzlacima i do danas. 1985. godine Nešfet Rufati odlazi u penziju , posao preuzimaju sinovi i evo vode ga, i to vrlo uspješno i na zadovoljstvo svih Tuzlaka i dan-danas.
Priča o Limenki nije samo obićna priča o jednom ugostiteljskom objektu. To je priča o načinu života, poštovanja prema ljudima, gostima, to je priča o pravim ljudskim vrijednostima, spremnosti za pomoći, za olakšati trenutak, za obradovati, za usrećiti. U vrijeme kada sam ja bio klinac, dakle, sa 5-6-7-8 godina, najnormalnija stvar za moju porodicu je bila da se nedeljom prošeta do grada i normalno, porodično svrati do Limenke i obavi nedeljni ručak. Velika sreća za nas klince, manje obaveza za naše roditelje. Tu si mogao uvijek, a i dan – danas, naći sve i svakoga, i koga tražiš i trebaš, a i koga ne.
Limenka je uvijek bila poznata po svojoj kvaliteti ćevapa, uslužnosti i najvećem mogućem poštovanju prema svojim mušterijama. Skoro sam pa siguran da niko, nikada, nije izašao nezadovoljan iz Limenke i da mu nešto nije bilo po volji.
Poznato je , skoro i legendarno poznavanje svojih mušterija, skoro pa po imenima i prezimenima, od strane braće Rufati, i čak su unaprijed znali i narudžbe koje će mušterija da izgovori.
Jednom mi je moja mati Nada pričala, da nekako odmah poslije ovoga nesretnoga rata, par mjeseci poslije Daytonskog sporazuma, dok se vraćala iz čaršije kući, skontala da joj je mrsko kuhati ručak i da bi možda bilo dobro, a i za nas u kući idealno rješenje, da nam kupi ćevape u Limenci. Nekako se zalomilo da moja mati čitav rat nije ni prošla pored Limenke, takvo vrijeme bilo, čuvala se glava, nije se ni imalo za ćevapa.Elem, 4 godine moja mati nije prišla Limenci, do tog dana, nekog novembra 95. godine. Dočekao ju je jedan od braće Rufati sa svojim legendarnim”Izvoli dušo, kako ste mi dušo”, prepozano je poslije 4 godine, i iz prve , sam, bez pomoći moje majke, izrekao narudžbu
– Tri velike porcije, jedna bez poljeva i jedna mala porcija, reš! Jel’ tako dušo ?
Moja mati je samo začuđeno klimnula glavom i potvrdila narudžbu,da bi taj jedan od braće Rufati rekao:
– Drago mi je da je poslije četiri godine narudžba ostala ista, da niko ne fali.
To je ta moja ”Ćevabdžinica Limenka”, to je ta naša LIMENKA
