“Svakom speleologu je ulazak u jamu uvijek novi izazov, a otkriće razlog za ponos, ali kada otkrijete jedan ovako veliki speleološki objekat kao što je Mala Dželalija onda je to ispunjenje sna za svakog speleologa“, priznaje nam Žana na samom početku razgovora.
Brojna speleološka iskustva
Ona je tokom speleološkog djelovanja ušla u nekoliko stotina jama i doživjela brojna speleološka iskustva ali joj nije ništa ravno osjećaju kada je shvatila da je na 400 metara dubokoj ulaznoj vertikali jame kod Mostara.
Foto: G. Š./Klix.ba
“Ova jama je nama svima iz društva misterija od trenutka kad smo čuli za nju, jer nitko nije znao gdje se ona nalazi. Svi su samo pričali da postoji, a niko nije znao ni otprilike gdje bi mogla biti, tako da je traganje za njom dugo trajalo. No mi smo istraživali brojne objekte na području Raške Gore a uvijek svakoga pa čak i putem društvenih mreža pitali za Malu Dželaliju, koju smo sasvim slučajno u razgovoru sa jednim čovjekom na kraju otkrili“, priča nam Žana.
To je po njezinim riječima bilo početkom godine, a sa osmijehom se sjeća kada je bacila prvi kamen da je mislila kako se radi o dubini od oko 70 metara, pa je plan nju istražiti bio nakon što se istraži Velika Dželalija koja sa tom dubinom spada među dublje jame na tom području i svom impozantnom otvoru je vidljiva i preko Google Earth.
Međutim ulazak u jamu se odužio zbog koronavirusa, pa je tek nakon popuštanja mjera zaštite po dolasku ekipe iz Karlovca dogovoren ulazak u dugo traženu jamu, o čemu Žana sa zanosom govori.
Slikovito opisujući svaki korak od prvog ulaska, pronalasku police na 230 metara, i šoka od dubine jame do onoga trenutka kad je nakon 400 metara spuštanja osjetila tlo pod nogama govori sa osmijehom i željom da se što prije vrati i nastavi istraživati.
Žana Marijanović sa ekipom
“Kad smo prvi put ušli na oko 200 metara smo ostali bez užeta, ja sam se vratila nazad i donijela još užadi iz auta, ali nije nam bilo dovoljno da se spustimo do dan, pa smo na 300 metara užeta ostali visiti u vertikali kojoj se nije nazirao kraj. Tako smo dan kasnije u ranim jutarnjim satima nastavili. Spuštanje kroz 400 metara bilo je nešto neopisivo, jer sam imala osjećaj da se radi o jami bez dna, a kad sam osjetila tlo pod nogama ne mogu taj osjećaj opisati. Posebno sam oduševljena onim što sam dolje vidjela od malih kada, vode do gljiva i brojnih kanala koji će biti predmet istraživanja za duži period“, navodi Žana.
BiH i Hrvatska
Ono što ju je posebno oduševilo nakon ovoga otkrića kako kaže jeste činjenica da se javnost konačno počela interesirati za speleologiju koja je u BiH za mnoge još nepoznanica.
“Mi u BiH imamo mali broj speleologa u odnosu na susjednu Hrvatsku gdje se provode velika istraživanja“, kaže naša sagovornica
I sama je sa speleolozima u Hrvatskoj stekla znanja i vještine, gdje se obrazovala godinama, te stekla status instruktora, a potom znanje prenosi novim generacijama.
Posebnu pažnju je posvetila istraživanju jama i dokumentiranju te digitalizaciji podataka, jer kako kaže želi da to ostane u nasljeđu generacijama koje dolaze.
“U svim zemljama Evropske unije postaje katastri jama, pa smo i mi tako krenuli istraživati kod nas i raditi zapisnike. Svaka jama koju smo mi istražili dobila je svoj broj, ime i pločicu, tako da jednog dana kad kod nas bude zaživjela speleologija možemo sve dokumentirati i odmah uvrstiti u katastar “, kaže Žana u nadi da se uz buđenje ekološke svijesti dolazi i do spoznaje o potrebi speleologije u BiH.
Do sada su kako tvrdi već istražili oko 60 jama a najnovija jama koja je iznenadila sve, nosi broj 46.
“Imamo još oko 15 jama koje smo istražili i ucrtali ali nismo ih numerirali jer nismo imali pločice te još 15 za koje znamo i planiramo istražiti“, pojašnjava nam ona.
Tokom istraživanja su kako ističe otkrili, posebno u jamama koje se nalaze u blizini naseljenih mjesta svega i svačega, od kućanskih aparata do eksplozivnih naprava. To po njezinim riječima govori da svijest ljudi nije dovoljno razvijena o značaju očuvanja podzemlja, što je cilj ovoga društva aktualizirati među mladima.
No njoj je sada kako kaže u glavi samo Mala Dželalija, ponovni odlazak u jamu, te osiguravanje opreme i sredstava za nastavak istraživanja.
“Ja sam ovdje sada, ali u svojoj glavi sam još u jami. Žao mi je što nisam mogla fotografirati dno i ogromnu dvoranu po kojoj je neopisivo lijepo hodati da javnost vidi to speleološko blago“, kaže Žana u razgovoru za Klix.ba.
Na kraju je objasnila kako svjetlost dolazi kad je najjače sunce samo do 250 metara dubine i da je za fotografiranje čarobnog svijeta na 400 metara dubine potrebna specijalna oprema i stručna osoba, te obećala da će sa zadovoljstvom javnosti donijeti dio ljepote kad se steknu uslovi za to.
