Ženske priče: Martina, žena koja prkosi (Ranjena ne znači i ranjiva)

Kolumnistica, autorica, aktivistkinja i ambasadorica koja je sve osim onoga na što smo navikli u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine – Martina Mlinarević Sopta za Ženske priče govori o nasilju, miru, učenju i poslu.

U februaru ove godine, „satirično“ je spaljena lutka njenog lika na karnevalu u Mostaru, sa obrazloženjem da se takav čin odnosi na spaljivanje pojave vezane za nju.  Dok se borila sa uljezom u vlastitom tijelu – karcinomom dojke, vodila je paralelnu borbu sa uljezima civilizovanog života, nasilnicima i siledžijama u online i offline prostoru. Ranjivost je često nužnost borbe, a evo šta Martina Mlinarević Sopta govori o svojim borbama:
„Sama riječ ranjivo u svom korijenu ima rane, što simbolizira fizičku ozljedu živog tkiva, i kada pomislim na vidljive rane po svom tijelu iz prošlogodšnjih borbi za život, na ožiljke od operacija, ožiljke od zračenja, moglo bi se reći da sam fizički bila teško ranjena, ali sam se trudila da ranjena ne znači i ranjiva. To je valjda onaj prkos u meni, ponešto hercegovački, ponešto bikovski, a ponešto baš meni tvrdoglavcu svojstven, jer sam odlučila da se neću predati unatoč svemu. Mada je i prva-zdravstvena, i ova druga javno-cyberbullinška borba, imala svojih momenata kad vas zaboli do gušenja, jer nisam ja nikakav superheroj i smatram da bi svi ljudi da se nađu u mojoj situaciji postupili isto ili slično, jer to je prosto gola borba za opstanak, borba koju svakodnevno prolaze na desetine žena i mušakaraca u našoj zemlji, hiljade i hiljade u cijelom svijetu. Dvije su stvari za mene lično bile katarzične – sudar s vlastitom smrtnošću, spoznaja da mi je darovano drugo poluvrijeme života, da mi je okrenut onaj pješčani sat naopačke i da ne znam imam li još sat ili dva, mjesec ili pet, godinu ili dvije na raspolaganju; ali sam odlučila živjeti. Svaki tren, svaki momenat. I druga je spoznaja o vlastitoj jakosti unatoč najsurovijoj patologiji koja se sručila na mene, a koja je imala za cilj da mi zdravstveno naškodi. Kad pomnožite s nulom sve te šoviniste i licemjere i umno ih smjestite tamo gdje im je mjesto, izdižući se iz primitivne kaljuže s osmijehom, oko sebe stvorite nevidljivi, neprobojni zid gdje svi ti tastaturni silnici postaju odjednom samo komarci iskeženi u svom jadu.“
Da bi ovakve torture bila pošteđena da nije žena – velika je vjerovatnoća.
„Apsolutno se slažem. Ili bi barem ta tortura zauzela neke drugačije obrise, ali nikako na ovaj način, po čemu nisam iznimka jer se slično događa svakoj javno istaknutoj ženskoj osobi u našoj zemlji, koja se vrijeđa na najprizemnije načine kroz nevjerovatan seksizam, mizoginiju, razvlačenje njezine porodice, privatnog života, fizičkog izgleda kroz nacional-šovensku ujdurmu najogavnijih komentara. U toj i takvoj atmosferi, biti žena u javnom prostoru Bosne i Hercegovine neizmjerno je teško, ma čim da se bavili, ma iz koje profesije da dolazite. Uhvatiti se u koštac sa gomilom predrasuda, gnjilim patrijarhatom i izložiti sebe javnosti, bilo kao politička ili bilo kakva druga javna ličnost, znači hrabrost koja graniči s ludošću. Takve valorizacije žena nerijetko dolaze i od najviših instanci vlasti, gdje smo nebrojeno puta svjedočili izljevima najgoreg šovinizma upućenog prema novinarkama ili političarkama od strane njihovih kolega političara, i što je najvažnije uz čest podsmijeh i odobravanje nekih drugih prisutnih žena. Samoj mi je, kroz moje bitke, najgore padalo, što su neke od najsočnijih uvreda ka mom liku napisale upravo žene, što mi je do danas apsolutno iracionalno za shvatiti, ali sam svjesna da one samo kopiraju patrijarhalne obrasce.“
A kada svijet oko vas vrišti nemirom – najveća borba je zapravo pronalazak mira, jer bez mira nema ni sreće.
„Jedna od najvećih lekcija koju mi je moje putovanje s bolesti donijelo jeste upravo spoznaja da mir ne možemo naći nigdje ako ga nemamo prvenstveno unutar sebe. Moja knjiga koja opisuje karcinomski put kojeg sam prošla se i zove „Huzur“, u prijevodu s turskog huzur predstavlja mir u svim dimenzijama života. Huzurlu insan je ispunjen čovjek, spokojan, emotivno i tjelesno zdrav. Onaj koji je spoznao da materijalno nije odrednica vrijednosti, koji je pronikao u srž duhovnosti, zavolio sebe, svoje unutarnje ja i stvorio apsolutnu ravnotežu u svom mikrosvijetu. Huzur predstavlja iskonsku sreću, jer čovjek može biti miran iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran. Tako da smatram da je za umno i duševno zdravlje najvažnije biti najprije sam sa sobom u miru, a tek onda svoj mir tražiti u drugima. Ja sam primjerice prije karcinoma imala ono što je po uzusima mahale „bajka“, potpuna slika – kuća, auto, dijete, firma, putovanja, ideal ovozemaljskog života. Međutim, nisam bila sretna. Kad sam riješila ono što me mučilo, nije bilo ni važno što sam kasnije odmah kao po nekoj neviđenoj lutriji dobila i karcinom da povučem sizifovski – ali sam u sebi bila mirna i ispunjena, tako da sam osječaća himalajsku snagu koja je proizilazila upravo iz tog nutarnjeg mira. Tu je naravno moj partner Goran, drugo plućno krilo, moj suputnik i najbolji prijatelj, osoba koja svojim dlanom drži čitav svijet u potpunoj ravnoteži. I kćerka Una, sva u brzacima kao i rijeka po kojoj je dobila ime, sva vragolasta i nezaustavljiva, moj spas u najgorim scenarijima, jer kad imate Unu, rijeku, divlju i nesputanu da vam teče kućom i dušom, nije bilo ni trena kad ste smijeli ili mogli pomisliti na zaustavljanje, na prestanak, na kraj. Njihova me dvostruka ljubav iz svega izvukla.“ – navodi Martina.

Odrastanje u Bosni i Hercegovini znači da ćete se kroz cijeli život susretati sa ljudima koji vas ubjeđuju da vam je bolje među vašim – pa i kad ne znate ko su vaši, pa i kad su vaši ono što ostane kad se njihovi saberu. Kako izgraditi set vrijednosti koje su otvorene, progresivne, senzibilne kada dolazite iz sredine u kojoj je većina zatvorena i homogena?
„Razgovorom, razgovorom i samo otvorenim razgovorom s klincima. Čitati im i naučiti ih čitanju. Pričati im o velikim ljudima ove zemlje. Putovati s njima i otvoriti ih prema svijetu. Ali najprije proputovati Bosnu i Hercegovinu s njima. Naučiti ih da je svaki pedalj zemlje njihova zemlja. Našiti im krila na ramena, pustiti ih da razbiju koljena, da se uprljaju, da se oduševe i razočaraju, da sanjaju i bivaju slomljenog srca, da dišu i žive. Ali uvijek biti u njihovom kutu ringa. Ma šta da odluče za svoj život. Prihvatati njihove odluke, ljubavne i seksualne izbore, ne tražiti da dišu po nametnutnim mjerilima komšiluka. Poticati ih da stanu uvijek uz manjince, da brane slabije od sebe, da nikad na ženu ruku ne dignu. Djevojčice učiti o snazi njihovog glasa i da se ne boje ustati, boriti, mijenjati kvadraturu svoje okoline najprije, a potom i svijet. Podupirati njihove talente, ne tražiti da svi redom budu Messi, ne stvarati im pritisak, pustiti ih samo da se igraju ako im je gušt. Naša su djeca zaboravila da se igraju, zaboravila da maštaju. Dati im gradove svijeta, kulture civilizacija da bi mogli poštovati onu iz koje dolaze, pustiti ih da osluhnu sve jezike svijeta da shvate da je „naš“ jezik samo onaj kojeg uhvate u prolazu na ulicama Berlina ili New Yorka, radosno potrčavši prema nepoznatoj osobi samo zato jer priča „naš“ jezik, ne mareći ni otkud je, ni kako se zove, ni kome se moli ili ne moli uopće, sve one krucijalno važne stvari koje kroje stvarnost na Balkanu.“ – odgovara Martina.
I kako u tom odrastanju, dodatno nužno osnažiti djevojčice – koje će se na gotovo svakom koraku susresti sa duplo većim preprekama u odnosu na svoje vršnjake dječake?
„Ima moja Una već nekoliko mjeseci običaj, valjda je to otkad je krenula u prvi razred, pa ujutro kad se sprema da me upita – Jesam li lijepa? Moj odgovor je uvijek – Jesi, ali je mnogo važnije da si pametna. Jesi, ali je mnogo važnije da si pametna. Iz te samosvjesnosti, iz svijesti o samome sebi, dolazi najveća snaga. Djevojčice trebaju spoznati kolika je jakost u njihovom glasu, koliko je bitna njihova angažiranost, solidarnost, koliko je važno da se čvrsto zauzmu za svoj stav u svakoj prilici, da odlučuju o svojim životima, o svom tijelu i svojoj budućnosti same. Učiti ih o svim ženskim herojima kojih je puna ova naša zemlja, koje su moja lična inspiracija i snaga, koje prave ogromne pomake svojim životima i radom. Liderke i vodilje, tako premalo zastupljene u medijima, a čine ogromne stvari. Učiti od njih, upijati njihovo znanje i entuzijazam, stvarati mrežu jakih jedinki koje će u budućnosti nadam se, imati snagu da mijenjaju postojeće stanje. Za početak kupiti našim djevojčicama monografiju Žene BiH, uspavljivati ih s pričama velikih heroina koje su stvarale našu povijest, a o kojima gotovo ništa ne znamo. Bosna i Hercegovina kroz suradnju zakonodavnih tijela i civilnog društva mora ponuditi priliku ženama da unaprijede svoja znanja, talente i vještine, ali i da se povežu u zajedničkoj borbi do ostvarivanja pune ravnopravnosti. To im će dati samopouzdanje i motivaciju da se aktiviraju u javnom i političkom životu, da pokreću promjene i iniciraju društvene akcije.“
Ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj Republici izdigla je ovaj posao iznad formalnosti – svjedočili smo ljudskoj brizi za naše ljude tokom pandemije, senzibilnosti i naporima koji se ne podrazumijevaju. Ni ljudima ni ambasadorima.
„Kada sam koncem januara preuzela dužnost ambasadorice u Češkoj Republici, nisam ni sanjala u kojem smjeru će se odvijati 2020. godina, ali vjerujem da nitko, bez obzira gdje živio ili čim se bavio, nije ni sanjao da će kompletnu planetu zadesiti nešto poput Covida. Pandemija je preko noći posve promjenila naše poimanje svijeta, život kakvog smo znali bio je zaustavljen, stopiran, zakočen u trenutku, i sve je naprosto stalo, pa i diplomatski svijet. Posvetiti se državljanima Bosne i Hercegovine koji se nalaze u Češkoj i Slovačkoj u teškim trenucima izbijanja pandemije, bilo je ne samo prioritetno, nego i najvažnije, ljudski, ono zbog čega zapravo ambasade i postoje, a to često zaboravljamo. Tijekom koronavirusa dogodilo se toliko neočekivanih, bolnih, divnih i dirljivih situacija da mi je jedna od globalno najtežih godina, bila i emotivno i ljudski jedna od najljepših jer se uradilo toliko dobrih stvari, stvorilo sjajnih i neraskidivih kontakata, pozicioniralo BiH ovdje gdje jesmo na jedan patriotski, partnerski i prijateljski način, a budućnost će donijeti vjerujem puno bolju situaciju za sve nas, a posebno našu zemlju koju s ponosom predstavljam svaki dan i silno se nadam i radujem boljoj 2021., da bismo ostvarili sve zacrtane planove i ideje koje se odavno pripremaju.„ – pojašnjava najljepše dimenzije ovog posla Ambasadorica Mlinarević.
Na kraju, kada poletite u komentarima mrziti, razapinjati i spaljivati, jer je tako jednostavno i brzo – stanite. Riječi imaju posljedice, a ljudi imaju tako malo znanja o tome šta drugi prolaze i proživljavaju. Danas odrastaju neke nove djevojčice, neke nove ambasadorice ove zemlje i neće se plašiti nasilnika – jer imaju od koga da uče.
Ženske priče realizira MAP uz podršku programa BOLD.
(Magazin Buka)

Povezani postovi:

Lejla Huremović: Dugogodišnja aktivistkinja mijenja zakone! Svakodnevna borba osoba s invaliditetom u obrazovnom sistemu Selma Vejzagić, naučnica iz Sarajeva: Naša domovina je evropski Amazon