Naselje Kubure – Općina Kakanj. Djetinjstvo na selu. Priroda. Životinje. Sloboda. U svemu uživaju brat i sestra Arnela i Arnel. Ponosni roditelji ove djece vjenčali su jako mladi. Nermin je imao 20, a Amina 18 godina. Oboje su danas na birou, ali na sve načine se bore, da njihova porodice na bude gladna.
“Pa nema gdje nisam radio. Sve su to poslovi po tri mjeseca kako kome treba. Sve su to poslovi dvije-tri marke sat. Ja sam sebe opet vidio ovdje. Bar sam rahat, niko me ne dira”, rekao je Nermin Šemić.
“Uzeli smo muško i žensko. I kad je donio, mi smo mislili da je to veće. Ovce ko ovce, normlano, on kad je to donio, ma nisu u sebi imale dvadeset kila”, rekla je Amina Šemić.
Inače, Romanovski je najplodnija rasa ovce. U jednoj godini se od jedne ovce kada se jagnje svakih šest mjeseci dobija u prosjeku od četri do šest jagnjadi. Porodica Šemić nam prepričava da su prve dvije ovce platili 500 eura. Vrijednuju ih kao članove porodice, pa im daju i imena.
“Pretežno dobijaju po rođenju. Po ovim svojim šarama. Briskica, Šarkica, Stara ovca, Zvonara – ona koja zvono nosi, ima i ova Vragulja ne možeš joj zagraditi nema ogradu koje je ne preskoči, tako dobijaju imena, ima i Flekica”. relao je Nermin.
Nezapolsenost je bračni par Šemić – Nermina i Aminu primorala da se počnu baviti poljoprivredom. Sve je počelo nakon što su dobili porodiljski dohodak Amine i kupili dvoje jagnjadi vrste Romanovski. Danas na svom imanju imaju više od dvadeset grla i to im je jedini izvor prihoda.
Izvor pitke vode – Garotina, nam je usputna stanica do Nerminove posijane njive. Očekuje se plodna godina.
“Posijao sam ovdje luka i krompira, ono za osnovne potrebe. Ima ovdje i kukura, paradajza, mrkve i graha. Sada imam u planu da farmu iz Kubure prebacim ovdje u Zlokućama. Daleko od termoelektrane, smogova, grada, gužve. Evo vidite sami kakav je zrak”, pojasnio je.
Pored čistog zraka ljudi sa sela svoju prednost vide u duhovnom miru. Imaju predviđanja za budućnost.
“Doći će vakat, da oni koji su žudili za čaršijom odnosno gradom, doći će vrijeme pa će se na selo vratiti. Pa ono što su im babo i dedo radili i oni će prihvatiti”, rekao je Halid Sejdić.
N1: Je li život seljanina, najpošteniji život na svijetu?
“Ja mislim da jeste. I najljepše se ljudi osjećaju na selu.”
N1: Može li se preživjeti od svega ovoga?
“Ma teško od ovoga. Ovo je samo da imaš neku banku, ništa drugo”, pojasnio je Vernes Kukić.
Našu seosku ekspediciju završavamo jednostavnim, ali važnim životnim mudrostima.
“Svi nekuda trčimo i vičemo, nemam vremena. A u globalu kad bi svako pitali pravo rješenje mi ne bi znali kazati, zbog čega mi letimo, i treba nama lupam deset hiljada maraka, a mi možemo proći sa hiljadu.”
N1: Da li biste vi otišli u Parlament, a političaru neko predložili da provede mjesec dana ovdje?
“Ne bi išao u Parlament, ne bi moja svijest ono mogla sa njima izdržati. A svakom od njih bi predložio da dođe on kod mene”, rekao je Mirhet Helja, mještanin sela Zlokuće.
Poziv parlamentarcima je otvoren. Mirhetu, Halidu, Vernesu ili vrijednoj porodicu Šemić ostaje njihovo nebo iznad krajolika, ispod kojeg nemaju nikakvog luksuza, ali imaju sreću i mir.
