Sa svojih 15 godina Amar Kavgić je postao najmlađi koordinator najvećeg svjetskog ekološkog pokreta “Let's Do It World Cleanup”. On je jedan od pokretača Let's Do It mreže u Bosnu i Hercegovini. U tuzlanskom lokalnom timu, upoznao je Adnana Imamovića. Ono što ih veže je pozitivna energija i želja za društvenim promjenama.
Na kojoj vrsti socijalnih problema radite? Zašto mislite da su te promjene važne?
Moj volonterski rad u najvećem dijelu vezan je za oblast zaštite životne sredine i okoliša. Već deset godina angažovan sam na raznim projektima i aktivnostima koji za cilj imaju kreiranje čišćeg, ljepšeg i zdravijeg okruženja za sve građane Bosne i Hercegovine. Od toga se najviše izdvaja projekat „Let's Do It, koji predstavlja najveću ekološku volontersku akciju u poslijeratnoj historiji naše zemlje. Sfera ekologije, odnosno zaštite okoliša u posljednjih nekoliko godina nalazi se u fokusu svjetske javnosti, a samim tim i naše zemlje. Brzina života, rad i djelovanje čovjeka dovelo je do toga da se prirodne vrijednosti crpe iznimno brzinom, dovoljno brzo da se ne mogu regenerisati. Zbog toga se svakog dana suočavamo sa sve većim brojem ekoloških problema i incidenata, ali i pojavom novih oblika sa kojima se ranije nismo susretali. Ekološki alarm je odavno aktiviran, krajnje je vrijeme da počnemo slušati glas prirode.
Kako ste se uključili u ovu vrstu posla? Šta vas je inspiriralo da nastavite raditi na društvenim promjenama?
Još u osnovnoj školi, u okviru ekološke sekcije, počeo sam se postepeno upoznavati sa ovom oblasti, koja mi je u tom periodu privlačila pažnju. Kroz manje aktivnosti koje smo realizovali, uglavnom u okvirima naše škole i školskog dvorišta, stvorio sam osjećaj za odgovornim ophođenjem prema prirodi. Obzirom da je riječ o svjetskoj priči, bilo je jako teško našoj javnosti približiti o čemu se radi, šta želimo da postignemo takvim aktivnostima i šta nam je potrebno na tom planu. U najmanju ruku „borili smo se sa vjetrenjačama, nailazili na zatvorena vrata i mogu slobodno reći veliku dozu bojazni u smislu uspjeha onoga što radimo. Međutim, 9. septembra 2012. godine mi smo opravdali ukazano povjerenje i učinili prije svega sebe, a onda i naše pristalice, najponosnijim stanovnicima Bosne i Hercegovine. Za jedan dan, 50.000 građana naše zemlje izašlo je na ulice, parkove, izletišta i druge zelene površine i čistilo ih od ilegalno deponovanog otpada. Takvu aktivnost, s tim brojem ljudi, niko prije nas nije realizovao.
Koji su to problemi sa kojima se susrećete u svom poslu?
Jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, barem kada je u pitanju ekologija, jeste ekološka svijest, koja je na izuzetno niskom nivou. Dokle god se mi borimo s tim da jednom čovjeku objasnimo da plastičnoj flašici nikako nije mjesto na zelenoj površini ili na ulici, imamo ogroman problem.
Možeš li uskladiti svoje školovanje i aktivističko djelovanje?
Škola sama po sebi za pojedine učenike velika je obaveza. Škola i sticanje znanja koje pruža zasigurno da je prioritet i da treba biti, ali smatram da u našem danu imamo dovoljno vremena za posvećivanje i nekim drugim stvarima. Na koncu, obaveze i odgovornosti koje imam kao dio Let's do it Tuzla tima doprinose boljoj organizaciji vremena i boljem raspoređivanju planova i obaveza. Također, nailazim na veliko razumijevanje i podršku svojih profesora, što mi dosta pomaže.
Koja je poveznica između tvog posla i aktivizma?
Pitanje ekologije je u velikoj mjeri pitanje pravnog sistema. Fakultet mi je dodatno proširio vidike kada je u pitanju ova problematika, odnosno ponudio mi je jednu totalno drugačiju perspektivu stanja i potencijalnih rješenja. Mi živimo u jednom sistemu u kojem su mnoga pravila propisana, ali se ne poštuju. Sankcija, barem praktične provedbe onoga što je u tom smislu definisano, nedostaje. Nažalost, ekologija nam se nalazi u nekom trećem planu u svim sferama života i nismo svjesni koliko zbog toga griješimo. Ponovno kažem, posljedice već sad osjećamo ali to je samo djelić onoga što nas čeka već u bliskoj budućnosti.
Koje su najznačajnije nagrade koje si dobio?
Kada svojim radom, zalaganjem dajete maksimum gradu u kojem ste rođeni. Grad u kojem ste odrasli i u kojem živite, onda najjači vjetar u leđa da tako i nastavite vam daje činjenica da ste primijećeni i za svoj trud vrednovani upravo od vašeg grada. Tako sam 2018. godine postao najmlađim dobitnikom javnog priznanja “Tuzlanska lenta”, kojeg su mi dodijelili Gradonačelnik i predsjedavajući Gradskog vijeća. To je zaista bila kruna moga rada, veliko priznanje ali i još veća odgovornost da hrabro, još jače i upornije nastavim dalje. Nastojim kroz svoj rad, ali i svojim primjerom, građanima vratiti nadu u bolje sutra, vjeru da ova zemlja može i mora biti bolje i ljepše mjesto za život; zemlja čistih rijeka i planina, gostoprimstva i dobrih ljudi, zemlja u kojoj ljudi različitih religija i nacija svoje razlike smatraju bogatstvom. Sa puno elana i energije nastavljam koračati putem kojim sam zagazio prije deset godina. Ovo je još uvijek moj početak.
Šta bi poručili mladima u Tuzli i BIH?
Poručili bi mladima da dobro razluče šta su im prioriteti. Smatram da svi treba da znamo koji je ustvari pravi način na koji se voli svoja zajednica, svoj grad, kako se postiže dobro i bolje. Ne može se voljeti grad ako mi sami odložimo bocu ili bilo koju vrstu ambalaže ili otpada na cestu. Ne može se voljeti grad ako nam je uredu polomljena klupa ili veš mašina u koritu rijeke.
Na kojoj vrsti socijalnih problema radite? Zašto mislite da su te promjene važne?
Moj volonterski rad u najvećem dijelu vezan je za oblast zaštite životne sredine i okoliša. Već deset godina angažovan sam na raznim projektima i aktivnostima koji za cilj imaju kreiranje čišćeg, ljepšeg i zdravijeg okruženja za sve građane Bosne i Hercegovine. Od toga se najviše izdvaja projekat „Let's Do It, koji predstavlja najveću ekološku volontersku akciju u poslijeratnoj historiji naše zemlje. Sfera ekologije, odnosno zaštite okoliša u posljednjih nekoliko godina nalazi se u fokusu svjetske javnosti, a samim tim i naše zemlje. Brzina života, rad i djelovanje čovjeka dovelo je do toga da se prirodne vrijednosti crpe iznimno brzinom, dovoljno brzo da se ne mogu regenerisati. Zbog toga se svakog dana suočavamo sa sve većim brojem ekoloških problema i incidenata, ali i pojavom novih oblika sa kojima se ranije nismo susretali. Ekološki alarm je odavno aktiviran, krajnje je vrijeme da počnemo slušati glas prirode.
Kako ste se uključili u ovu vrstu posla? Šta vas je inspiriralo da nastavite raditi na društvenim promjenama?
Još u osnovnoj školi, u okviru ekološke sekcije, počeo sam se postepeno upoznavati sa ovom oblasti, koja mi je u tom periodu privlačila pažnju. Kroz manje aktivnosti koje smo realizovali, uglavnom u okvirima naše škole i školskog dvorišta, stvorio sam osjećaj za odgovornim ophođenjem prema prirodi. Obzirom da je riječ o svjetskoj priči, bilo je jako teško našoj javnosti približiti o čemu se radi, šta želimo da postignemo takvim aktivnostima i šta nam je potrebno na tom planu. U najmanju ruku „borili smo se sa vjetrenjačama, nailazili na zatvorena vrata i mogu slobodno reći veliku dozu bojazni u smislu uspjeha onoga što radimo. Međutim, 9. septembra 2012. godine mi smo opravdali ukazano povjerenje i učinili prije svega sebe, a onda i naše pristalice, najponosnijim stanovnicima Bosne i Hercegovine. Za jedan dan, 50.000 građana naše zemlje izašlo je na ulice, parkove, izletišta i druge zelene površine i čistilo ih od ilegalno deponovanog otpada. Takvu aktivnost, s tim brojem ljudi, niko prije nas nije realizovao.
Koji su to problemi sa kojima se susrećete u svom poslu?
Jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, barem kada je u pitanju ekologija, jeste ekološka svijest, koja je na izuzetno niskom nivou. Dokle god se mi borimo s tim da jednom čovjeku objasnimo da plastičnoj flašici nikako nije mjesto na zelenoj površini ili na ulici, imamo ogroman problem.
Možeš li uskladiti svoje školovanje i aktivističko djelovanje?
Škola sama po sebi za pojedine učenike velika je obaveza. Škola i sticanje znanja koje pruža zasigurno da je prioritet i da treba biti, ali smatram da u našem danu imamo dovoljno vremena za posvećivanje i nekim drugim stvarima. Na koncu, obaveze i odgovornosti koje imam kao dio Let's do it Tuzla tima doprinose boljoj organizaciji vremena i boljem raspoređivanju planova i obaveza. Također, nailazim na veliko razumijevanje i podršku svojih profesora, što mi dosta pomaže.
Koja je poveznica između tvog posla i aktivizma?
Pitanje ekologije je u velikoj mjeri pitanje pravnog sistema. Fakultet mi je dodatno proširio vidike kada je u pitanju ova problematika, odnosno ponudio mi je jednu totalno drugačiju perspektivu stanja i potencijalnih rješenja. Mi živimo u jednom sistemu u kojem su mnoga pravila propisana, ali se ne poštuju. Sankcija, barem praktične provedbe onoga što je u tom smislu definisano, nedostaje. Nažalost, ekologija nam se nalazi u nekom trećem planu u svim sferama života i nismo svjesni koliko zbog toga griješimo. Ponovno kažem, posljedice već sad osjećamo ali to je samo djelić onoga što nas čeka već u bliskoj budućnosti.
Koje su najznačajnije nagrade koje si dobio?
Kada svojim radom, zalaganjem dajete maksimum gradu u kojem ste rođeni. Grad u kojem ste odrasli i u kojem živite, onda najjači vjetar u leđa da tako i nastavite vam daje činjenica da ste primijećeni i za svoj trud vrednovani upravo od vašeg grada. Tako sam 2018. godine postao najmlađim dobitnikom javnog priznanja “Tuzlanska lenta”, kojeg su mi dodijelili Gradonačelnik i predsjedavajući Gradskog vijeća. To je zaista bila kruna moga rada, veliko priznanje ali i još veća odgovornost da hrabro, još jače i upornije nastavim dalje. Nastojim kroz svoj rad, ali i svojim primjerom, građanima vratiti nadu u bolje sutra, vjeru da ova zemlja može i mora biti bolje i ljepše mjesto za život; zemlja čistih rijeka i planina, gostoprimstva i dobrih ljudi, zemlja u kojoj ljudi različitih religija i nacija svoje razlike smatraju bogatstvom. Sa puno elana i energije nastavljam koračati putem kojim sam zagazio prije deset godina. Ovo je još uvijek moj početak.
Šta bi poručili mladima u Tuzli i BIH?
Poručili bi mladima da dobro razluče šta su im prioriteti. Smatram da svi treba da znamo koji je ustvari pravi način na koji se voli svoja zajednica, svoj grad, kako se postiže dobro i bolje. Ne može se voljeti grad ako mi sami odložimo bocu ili bilo koju vrstu ambalaže ili otpada na cestu. Ne može se voljeti grad ako nam je uredu polomljena klupa ili veš mašina u koritu rijeke.
Autor: Denis Hisari/ (mionama.ba)
